Proveli ste tjedan dana u obilasku svih 13 samostana franjevaca trećoredaca u pet biskupija u Hrvatskoj. Koje je najdojmljivije iskustvo koje ćete ponijeti kući?

Najviše me se dojmila služba ispovijedanja po kojoj su osobito glasoviti franjevci u mjestima poput Zadra, Krka i Splita. Čak i u mjestima gdje fratri nemaju župu, nego samo samostan, vjernici cijene franjevačku velikodušnost u toj službi.

Ovo nije bio Vaš prvi posjet Hrvatskoj; prisustvovali ste i nedavnomu biskupskomu ređenju fra Ive Martinovića. Jeste li prepoznali nešto jedinstveno u hrvatskom franjevačkom bratstvu?

Glagoljaši su svakako poznati kao promicatelji i čuvari staroslavenskoga jezika i glagoljičke kulture, što im je u prošlosti omogućilo da se približe jednostavnomu puku koji često nije mogao ovladati latinskim jezikom. Taj ugled ne svjedoči, dakle, samo o njihovu zanimanju za jezik i kulturu, nego i o predanosti bliskosti s ljudima, naviještanju evanđelja i zajedničkomu slavljenju.

Red raste u područjima poput Indije, a odnedavno i Šri Lanke, Filipina i Meksika. Općenito je u Aziji rast mnogo brži nego u Americi, a u Europi bilježimo pad broja zvanja. Hrvatska provincija najstarija je provincija našega reda koja postoji bez prekida, a njezini članovi i danas djelatno služe redu: fra Ilija Živković bio je generalni ministar od 2001. do 2005. godine, a fra Danijel Gornik trenutačno je generalni ekonom. Ipak, glagoljaši se suočavaju s istim izazovima kao i mnoge naše zajednice izvan Hrvatske: s opadanjem broja zvanja i starenjem zajednica. To dovodi u pitanje mogućnost održavanja prisutnosti naših franjevaca u određenim mjestima. Ali to nije tek pitanje matematičkoga računa o raspodjeli braće, nego i pitanje razlučivanja naših prioriteta.

Na što ciljate?

Među prioritetima nam trebaju biti promicanje zvanja i osiguravanje prikladne formacije za nove članove. Ali u središtu je tih procesa ponovno otkrivanje i oživljavanje naše franjevačke pokorničke karizme: evanđeoskoga života u bratstvu, u duhu siromaštva, jednostavnosti i trajnoga obraćenja; izražavanju zajedništva s Bogom djelima milosrđa, evangelizacije i promicanja mira. Kao i mnoge druge karizme, naša je karizma dar Duha te ne gubi na vrijednosti bez obzira na sve struje društvenih i crkvenih promjena. Ali zbog toga je ujedno moramo njegovati ponad pukoga održavanja vlastitih struktura i institucija. U svijetu naglih i dubokih promjena i polarizacije ljudi tragaju za znakovima nade i jedinstva. Kao ljudi od Boga posvećeni Bogu, pozvani smo svjedočiti kako nam dodir milosti omogućava da živimo u bratstvu i služimo drugima.

Sveti Franjo svoje je obraćenje započeo kao pokornik, pokoru je propovijedao i slao braću da je naviještaju kao život obraćenja evanđelju. Takav način života vodio ga je dubokomu zajedništvu s Trojstvom. Za njega tjelesno mrtvljenje nije bilo središtem, nego sredstvom izražavanja kajanja i produbljivanja zajedništva s trpećim Kristom.

Upravo pokorničko nadahnuće svjedoči da treći red nije duplikat drugih dvaju franjevačkih redova. No što bi za jednu pokorničku zajednicu značilo vratiti se izvornoj karizmi?

Najprije valja promotriti biblijsko značenje pokore. Ono se ne može shvatiti bez metanoje – doslovce, obraćenja uma; otvaranja osobe daru kraljevstva Božjega koji dolazi po Kristovoj prisutnosti. Da bismo mogli prihvatiti taj dar, moramo preusmjeriti svoje misli i osjećaje od svakodnevnih problema prema Kristu koji nas vodi putom obraćenja od grijeha i sebičnosti k Bogu! Ne radi se ponajprije o samokažnjavanju ili mrtvljenju. Pokora obuhvaća fizičke znakove žalosti zbog vlastite grješnosti, koji nam usto pomažu da produbimo svoju ovisnost o Bogu i omogućuju da svoja dobra podijelimo sa siromasima, ali ona iziskuje promjenu uma i srca. Ta duboka čežnja za obraćenjem Gospodinu bila je u srcu Franje i njegovih prvih drugova kada su prigrlili pokornički način života i predstavili se kao »pokornici Asiza«. Polazeći od vlastitoga iskustva evanđeoskoga obraćenja, na obraćenje su pozivali i druge. Pozivati ljude da razmisle kamo idu njihovi životi i žele li to doista iskonska je franjevačka zadaća koju smo još uvijek pozvani ostvarivati.

Što bi ta zadaća danas podrazumijevala?

Suočiti se s ravnodušnošću prema napadima na ljudski život od majčine utrobe i u svim životnim razdobljima i uvjetima, s gubitkom sposobnosti za autentične ljudske odnose zbog ovisnosti o tehnologiji, s uništavanjem našega okoliša… Bog nam progovara u svojoj riječi, ali i u onome što se zbiva u svijetu.

Kako biste u svjetlu te istine protumačili pojavu svjetovnih oblika pokore – primjerice popularnost nevjerskoga posta ili minimalističkoga načina života?

Čini se da se takve tendencije razvijaju kao odgovor na osobne zdravstvene potrebe ili društvene standarde. Ipak, pokora ne započinje s takvim ciljevima: ona je obraćenje Bogu, otvorenost njegovu planu – najvećoj slici koju možemo prigrliti. To je jedina vrsta samoodricanja koja nas može otvoriti ispunjenju najdubljih čežnja naše duše u Bogu. Ali to ujedno iziskuje i obraćenje ljubavi prema bližnjemu. Povijest Trećega franjevačkoga reda obiluje primjerima skrbi za potrebe ljudi u vlastitoj okolini, obiluje muškarcima i ženama koji su odabrali jednostavnost života u posvećenosti tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa, od bolnica za siromahe do skloništa za hodočasnike. Ta pobuda i danas pogoni naša skloništa za kronične bolesnike, župne ambulante, škole i sveučilišta: služiti Bogu služeći ljudima.

Gdje je najveća potreba za prisutnošću svjetovnih franjevaca u društvu?

Nema ni jednoga javnoga prostora ili regije svijeta gdje njihova prisutnost nije potrebna za prenošenje duha evanđelja. Struktura Franjevačkoga svjetovnoga reda i Franjevačke mladeži olakšava taj proces kada se osnaži dobrom formacijom. Tako se problemi s kojima se suočava mjesno franjevačko bratstvo mogu riješiti na regionalnoj razini, a regionalna ili nacionalna pitanja mogu dobiti međunarodnu pozornost. No postoji li područje koje bi svjetovni franjevci trebali više istražiti, to su kulturna i politička arena. Donijeti evanđeoske vrjednote u ta područja, razotkriti ideološku propagandu i zaštititi vrijednost ljudskoga života zahtijeva temeljitu pripremu. Ali upravo su u ta područja svetci zaštitnici Trećega reda, sveti Ljudevit i sveta Elizabeta, unijeli živu razliku. A to je poslanje danas važnije nego ikad.

Ne bi bilo netočno reći da ista pobuda pogoni i stotine redovničkih zajednica diljem svijeta čiji članovi slijede Pravilo Trećega reda. No pridonosi li ta mnogostrukost redovničkih izričaja franjevačkomu bratstvu ili ga pomućuje?

Ta je raznolikost služba znak bogatstva naše karizme. Svaka karizma izražava drukčiju značajku Isusova života i poslanja, ali ni jedna zajednica nije toliko bogata da bi mogla izraziti čitavu Isusovu »karizmu«. I karizma je svetoga Franje u manjem mjerilu vrlo bogata, zbog čega svaka zajednica unutar franjevačke obitelji izražava tek jedan ili više njezinih oblika, odgovarajući na različite potrebe. Naš zajednički franjevački identitet poziva nas na suradnju u bratskom zajedništvu, a sve manji broj naših zajednica potiče nas na produbljivanje i širenje naše suradnje. Međunarodna redovnička konferencija Trećega franjevačkoga reda pridonosi očuvanju takva jedinstva.

Rane svetoga Franje ponajprije su izraz vazda rastuće ljubavi prema Kristu. Primio ih je dvije godine prije smrti, već bolestan i ponešto otuđen od reda koji je pokrenuo. Iako mu je tijelo bivalo sve slabije, on nije tražio tjelesnu utjehu, nego dublje zajedništvo s Kristom: da u potpunosti iskusi njegovu ljubav i sudjeluje u njegovoj patnji. Teško nam je razumjeti zašto bi itko želio iskusiti tuđu bol; to može samo osoba koja ljubi do mjere potpunoga sjedinjenja s ljubljenim. Ipak, Franjo je tim ranama bio obilježen mnogo prije nego što ih je primio na tijelu. Franjin životopisac Toma Čelanski zabilježio je da su se Kristove rane svetcu utisnule duboko u srce dok je molio pred raspelom svetoga Damjana, s kojega ga je Krist pozvao da popravi njegovu Crkvu. Tek je kao živa slika ranjenoga Krista Franjo mogao ispuniti poslanje da popravi Kristovu Crkvu. Krist je danas ranjen u ljudima koji doživljavaju nasilje, rat, nepravdu, siromaštvo, izolaciju… Ljubav prema njemu iziskuje i susret s njima, nastojanje da se ublaži njihova bol. Međutim, naše vjerske zajednice ne smiju djelovati kao puke nevladine organizacije ili civilne udruge jer naše poslanje proizlazi iz našega zajedništva s Kristom.

Franjo u »Oporuci« objašnjava da je njegovo obraćenje od grijeha započelo kada ga je Gospodin odveo među gubavce, gdje im je iskazivao milosrđe. A mogao im je iskazati milosrđe jer je sam iskusio Božje milosrđe: jer je dopustio da ga rani ljubav. To je iskustvo promijenilo njegovu gorčinu u duševnu i tjelesnu slast.

Mnogi su danas u iskušenju živjeti »laganu« verziju kršćanstva koja izbjegava i samu pomisao na mučeništvo. Ipak, Drugi vatikanski koncil naučava da, iako nisu svi pozvani na mučeništvo, svi trebamo biti voljni dati svoj život za Krista. Osoba ne postaje mučenikom preko noći; Bog mučenike poziva da žrtvom rastu u njegovoj ljubavi dok ne postanu posve pripravni. Ako nismo spremni na velikodušno raspolaganje svojim vremenom, imetkom i talentima, ne možemo postati spremni prihvatiti Božje poslanje, a kamoli progonstvo.

Poznato je da je Franjo kao mladić sudjelovao u ratu protiv Perugie, zbog čega je umalo umro od bolesti u zatvoru. Tek kada je njegov život dotaknuo dno, mogao je čuti Božji poziv da ne traži slavu svijeta, nego veću slavu. Bog nije kaznio Franju zato što je sudjelovanjem u ratu tragao za ljudskom slavom; umjesto toga pokazao mu je mnogo bolji životni cilj.

To iskustvo Božjega milosrđa Franju je dovelo do iskazivanja istinskoga milosrđa drugima. U »Opomenama« Franjo tako veli da se sluga Božji ne bi smio uznemirivati i srditi zbog tuđih grijeha. Pravo siromaštvo duha omogućuje nam da prigrlimo i pratimo ljude koji se muče sa svojim opredjeljenjem za Krista, a ta muka nigdje nije jasnija negoli u ispovjedaonici.

Franjo je svetac trajnoga, neprekidnoga obraćenja, što znači da nikada nije iz vida izgubio svoj sveti cilj, ali je također naučio suosjećati s onima koji se muče u potrazi za svetošću. Dobar je primjer toga suosjećanja zgoda u kojoj je svu braću probudio usred noći i pozvao na jelo u blagovaonicu jer jedan brat više nije mogao izdržati post. Franjina spoznaja vlastitih slabosti učinila ga je duboko ljudskim, stoga se i nakon 800 godina okupljamo da bismo slavili i razmatrali njegovu duhovnu baštinu. On je još uvijek predmetom proučavanja, čak i u svjetovnim krugovima. Primjerice, ovoga će listopada Sveučilište za strance u Perugii održati kongres pod naslovom »Promišljati Franju – Povijest, sjećanje i politička primjena«.

Bio sam u Rimu kada je Franjo izabran i sjećam se teškoća s kojima se Crkva tada suočavala. Smatram da je bitno što je Papa od početka odlučio u središte staviti ne imidž Crkve, nego evanđelje. Svoju prvu apostolsku pobudnicu »Evangelii gaudium« posvetio je radosnomu navještaju evanđelja kao središnjemu poslanju Crkve. Činjenica da je ovaj Papa odabrao ime našega utemeljitelja podsjeća nas franjevce na važnost vrjednota ključnih za našu karizmu. Više nego kao razlog za ponos, trebali bismo to shvatiti kao poziv od Gospodina da obnovimo svoje opredjeljenje za istinski franjevački život, s poniznošću ili čak osjećajem srama jer je netko drugi u prvi plan iznio Franjine vrjednote, više od nekih među nama. U tom smislu Papa nas svakodnevno podsjeća na blago koje trebamo potpunije cijeniti i dijeliti.

Sveti Bonaventura sjedinio je posvećenost obnovi reda s revnošću za duhovni život. Kao obnovitelj bio je među prvim franjevcima koji su prepoznali potrebu da prilagodimo svoje strukture da bismo odgovorili na izazove vremena i prenosili evanđelje na načine koje ljudi mogu shvatiti. S druge strane njegova teološka razmatranja o duhovnosti još su tijekom studija umnogome utjecala na mene, posebice njegovi spisi o važnosti pomazanja Duha Svetoga u potrazi za Bogom. Bonaventura je razumio da teologiju u toj potrazi vodi razum, ali bez vatre milosrđa ona ostaje puko intelektualno pregnuće.

Ako razmatra ostvarenje evanđeoskih vrjednota u prošlosti ili sadašnjosti, ili dokle god nam govori što kršćanska vjera jest i treba biti, može. U sažetu izvješću prvoga zasjedanja Sinode o sinodnosti ističe se da su muškarci i žene posvećenoga života pozvani biti prorocima u smislu razumijevanja povijesnih mijena i prihvaćanja poziva Duha. Književnost je osobito važna u tom proročanskom smislu: rasvjetljavajući stvarnost, ona može izraziti pitanja koja stvarnost postavlja našoj vjeri i odgovore koje nam vjera daje.

Fra Amando Trujillo Cano (Mexico, 1962.)