Intervju nadbiskupa Vukšića za beogradsku Blagovest

Nedavno je mons. Tomo Vukšić preuzeo službu vodstva Vrhbosanske nadbiskupije, a 13. lipnja 2022. u Župi sv. Ante u Beogradu predvodio je svečano euharistijsko slavlje i tom prilikom prihvatio poziv da odgovori na nekoliko pitanja za naš časopis Blagovest. Odgovorio je na pitanja vezana uz svoju službu i stanje Katoličke Crkve u BiH, kao i o dijalogu katolika i pravoslavnih.

Preuzvišeni, ponajprije čestitke na preuzimanju vodstva Vrhbosanske nadbiskupije kao nadbiskupa i metropolita. Koji su izazovi Vaše službe iz dosadašnjeg iskustva kao nadbiskupa metropolita?

Kao i u svakoj situaciji kad je čovjek na početku neke službe, među svim mogućim izazovima je u prvom redu upravo taj izazov početka i potreba da se što je moguće više upozna situacija kao takva, da se upoznaju najbliži suradnici, da se upozna postojeće stanje u različitim dimenzijama i na različitim razinama, da se upozna stanje u redovničkim zajednicama, i muškim i ženskim, da se zajedno sa suradnicima i zajedno s narodom Božjim planira dušobrižnički program i pastoralno djelovanje. Kad je to u pitanju, mi u nadbiskupiji imamo veliku sreću što je priveden kraju onaj radni dio biskupijske Sinode. Tako će nam ovo upoznavanje s jedne i s druge strane ‒ ako Bog da ‒ te direktive koje će proizići iz sinodalnih zasjedanja, biti neka vrsta usmjeravanja potreba vjernika, koje su uvijek glavna smjernica dušobrižničkog djelovanja.

Jeste li prvi put u Beogradu kao nadbiskup i metropolit, kakvi su Vam dojmovi o Beogradu i zajednici katolika u Beogradu?

Ja sam i kao svećenik i kao biskup dolazio u Beograd. Kao biskup nekoliko sam puta slavio svete mise i propovijedao ‒ i ovdje u crkvi Sv. Ante i u katedrali, kao i u drugim župama po Srbiji. No prvi sam put u Beogradu otkako sam preuzeo vodstvo Vrhbosanske nadbiskupije. Sinoć mi se učinilo da je bilo više vjernika nego prilikom nekih prethodnih dolazaka i slavljenja svetih misa. To nije drastična promjena, ali mi je bilo drago vidjeti da je tako. Vrlo su lijepo i aktivno sudjelovali tijekom cijelog liturgijskog događanja, što je bilo vrlo lijepo. Drago mi je što je bila prisutna i delegacija pravoslavnih svećenika. To je zaista vrlo lijepo i lijepi su ti susreti koje je potrebno njegovati, ne samo ovdje u Beogradu, nego i drugdje gdje žive katolici i pravoslavni.

Vi ste nadbiskup teritorijalno velike nadbiskupije; kakvo je stanje s vjernicima katolicima na tom području, koliko ih je danas i kako vidite budućnost katolika, posebno u pogledu suživota i mira na tom području, jer je, nažalost, posljednji rat raselio po svijetu mnogo ljudi. Ako se ne varam, rekli ste nedavno u Rimu da ih je ispod 15%?

Da, opći broj koji proizlazi iz posljednjeg popisa stanovništva je upravo takav, oko 15% katolika u odnosu na sveukupno stanovništvo. Da, Vrhbosanska nadbiskupija je velika teritorijem, brojem župa i brojem svećenika. Bila je velika i po broju vjernika sve do posljednjeg rata, kad je imala više od 560.000 vjernika, a sad ih je do 150.000. Drastična promjena je posljedica nesretnih ratnih događanja, ali i poslijeratnog iseljavanja. Tako da, nažalost, mnogi i dalje odlaze i ne vidi se na koji će način država i društvo riješiti ili rješavati te probleme. Nažalost, to se pitanje ne tiče samo Bosne i Hercegovine, nego i svih zemalja u okruženju, jer taj proces je općeprisutan u ovom dijelu svijeta. S druge strane, postoji i problem negativnog priraštaja. Tako da to pitanje denataliteta vrlo pogađa i ova društva. Uz ono ratno iseljavanje, novo poratno iseljavanje i ovo pitanje negativnog priraštaja vrlo jako utječu na demografsku sliku i samih katolika. Sve je više starijeg, a sve je manji broj mladog stanovništva. Ali bez obzira na to objektivno stanje, poslanje Crkve je svjedočiti radosnu vijest, propovijedati, tumačiti narodu ono za što smo poslani.

Postoje li u Bosni i Hercegovini prolife inicijative koje podržavaju život?

Nije mi poznato da postoje neke inicijative toga tipa u Bosni i Hercegovini, ali nije isključeno da postoje. Međutim, to su takozvane privatne inicijative, to nisu strukturalne inicijative koje bi državni sustavi imali kao dio svoga sustava i iza kojih bi stajale države. To su zaista hvalevrijedne inicijative koje treba podržavati i naravno da Crkva podržava takve inicijative koje su u službi života.

Što Crkva može ponuditi za budućnost BiH da mladi ne bi odlazili iz svoje zemlje?

Crkva nudi svima jednako, i starima i mladima. Naravno, kad su mladi u pitanju, oni sa sobom nose i projekciju budućnosti te su, ako Bog da, na tim stazama predviđeni negdje poslije nas. I u tom smislu samo govorimo o posebnoj brizi za mlade, inače dušobrižništvo obuhvaća sve ljude, bez obzira na godine, i prema svima se odnosi s jednakim poštovanjem. Stalno ponavljam da Crkva nije zavod za zapošljavanje, nije ni sindikalna organizacija. Nju Isus nije osnovao zbog tih razloga, nego ju je osnovao kao zajednicu spasenja, da naviješta Evanđelje, da naviješta Njegova pravila ponašanja i spasenja koja se onda odnose na sve. Mi smo poslani evangelizirati sve njih i, poput Isusa, propovijedati načela po kojima bismo trebali urediti vlastiti život. To Crkva radi i to je njezino poslanje.

Vi ste i profesor više od 30 godina; Vaša uža specijalizacija je kanonsko pravo, ekumenizam i patrologija: Kakvi su odnosi između katolika i pravoslavnih u BiH? Što nam je po Vama potrebno za jedinstvo ne samo u BiH nego i cijeloj Crkvi?

Odnosi između katolika i pravoslavnih u BiH otprilike su onakvi kakvi su i ovdje u Republici Srbiji, kakvi su i na drugim stranama u svijetu. Oni su isprepleteni oko onoga što se naziva osobnim poznanstvima i prijateljstvima, i Bogu hvala da toga ima, a s druge strane ‒ oko onoga što se naziva teološkom nedorečenosti. Iz svoje teološke perspektive smatram, a to nije samo moje mišljenje, da je za ekumenizam ključno formalno uzajamno priznanje sakramenta krštenja. Sve drugo je obična građanska uljudnost. Bez uzajamnog priznanja, formalnog i službenog uime dviju Crkava, dakle valjanosti sakramenta krštenja, ekumenizam jedva da postoji. Ako braća pravoslavci za mene nisu na valjani način krštena, ili obrnuto, ako za braću pravoslavce ja nisam na valjan način kršten, ekumenizma nema. Onda je pričanje o ekumenizmu i jedinstvu potpuno prazna priča. Dakle, ne može biti jedinstva, ne možemo uopće govoriti o jedinstvu niti želji za jedinstvom ako nismo kršteni. Možemo govoriti o budućem jedinstvu; i ja se oko toga zaista trudim, s uvjerenjem da moja braća pravoslavci jesu ne samo »okupani vodom« u obredu krštenja, nego da su teološki kršteni. Ja vjerujem da su oni kršteni kao i mi i volio bih da na takav način razgovaramo i dogovaramo se, da tu početnu stepenicu uzajamno priznamo kao valjanu, kao na pravi način urađenu, sakramentalnu, i da na tome onda gradimo jedinstvo. Evo, moja želja je upravo to, smatram da su naše generacije pozvane na taj iskorak.

Kad se organiziraju molitvene osmine za jedinstvo kršćana, koliko vidite da takav događaj utječe na jedinstvo?

Ne samo što utječe molitva kao takva, nego i sam primjer okupljanja na molitvu jest zajedničko svjedočenje prema javnosti da nam je stalo do jedinstva. Osim što je molitva izričaj naše pobožnosti i što je upućena pred lice Božje sa željom da se dogodi jedinstvo, zajednička molitva ima i tu pastoralnu, dušobrižničku, društvenu dimenziju, poruku prijateljstva, susretanja i pokazatelj je da je moguće biti zajedno, moliti zajedno. Druga stvar je da li molimo zajedno, ili molimo jedni pored drugih. Izgovaramo li Očenaš istovremeno, svatko na svom jeziku? Izgovaramo li ga zajedno, ili jedan nakon drugog? Da li se krstimo, činimo li znak križa onoga časa kad, recimo, počinje liturgija u Pravoslavnoj Crkvi ili kad počinje molitva ili euharistijsko slavlje u Katoličkoj Crkvi, s uvjerenjem da počinje sakramentalno otajstvo, ili smo samo nijemi svjedoci? Aktivno sudjelovanje u svetim činima jest nešto što je katolička želja i stav katoličke teologije, naravno ‒ u mjeri u kojoj je to moguće, poštujući i različita postojeća ograničenja. Pravi ekumenizam i prava molitva ne znače biti samo fizički jedan pored drugoga, nego i stvarno u duhovnom smislu istovremeno moliti Boga. Onog trenutka kad nam postane jasno da je osoba pored mene zaista krštena, da je to kršćanski vjernik, ja neću imati poteškoća zajedno s njim moliti Boga.

Po Vašem mišljenju, na koje je kvalitete potrebno posebno paziti u procesu traženja jedinstva među kršćanima?

Upravo sve ovo što smo kazali, ali tu je pored toga i otvorenost. Otvorenost je neophodna, nije moguće susretati ljude ‒ sad ću možda upotrijebiti grubu sliku ‒ i »voziti pod ručnom«. Kočnice treba otpustiti, što ne znači ludo voziti nizbrdicom bez ikakve kontrole, za to postoje pravila ponašanje i u teologiji i u dušobrižništvu, ali uz onu teološku pretpostavku dodajem i stav povjerenja, otvorenosti jednih prema drugima. I ako malo više razbistrimo teološke pozicije i ako malo više otvorimo vrata i prozore jedni prema drugima, mislim da bi u nekoj budućnosti stvari mogle malo optimističnije i ljepše ići naprijed.

Koliko su ratne rane i danas uzročnik premalog zajedništva i kojim putem nadići tešku prošlost?

Ne znam kako nadići povijest, to je nemoguće, ona je dio nas. Prošlost je na neki način u vremenskom smislu prošla, ali u emotivnom smislu nije prošla. Pitanje što je povijest, je li ona samo ono što je prošlo, ili je povijest ono što je sadašnje ‒ to je već filozofsko pitanje. Prošlost jedva da je prošla, ona i dalje postoji na način sjećanja, na način emotivne prisutnosti, na način boli koju je prouzročila, na način radosti koju je uzrokovala. Budućnost, iako se nije dogodila, često je prisutna na način brige, na način planova, na način želja. Povijest i priča o povijesti u filozofskom smislu vrlo je složeno pitanje, ali kako popraviti ono što nas emotivno opterećuje, što na razini sjećanja jest uteg? Mi kršćani imamo kategoriju oprosta koja je kategorija duhovne naravi, teološke naravi, koja daje oslobođenje od zlopamćenja. Dakle, kad kršćanstvo propovijeda oprost, onda prije svega propovijeda slobodu od zlog sjećanja. Ja to u svojim govorima, pa i u svojim pisanjima, zovem zlopamćenjem. Oprost je prije svega oslobođenje sebe, savjesti, duše i sjećanja od mržnje i napasti da se drugome uzvrati nešto loše. Mi kršćani na tom planu, na toj prvoj razini oprosta ne samo što možemo, nego i moramo dati primjer drugima.

Vaša poruka čitateljima Blagovesti?

Prije ove Blagovesti postoji jedna debela knjiga Isusove blage vijesti koja se zove Evanđelje. Pa uz tu Isusovu ‒ čitajte i beogradsku Blagovest!

Časopis Beogradske nadbiskupije Blagovest možete pročitati OVDJE.