Iskrena vjera nikad ne unosi razdor

Draga braćo i sestre,

Riječ Božja, snažna i duboka, odjekuje danas na blagdan Blažene Djevice Marije od brda Karmela u ovoj lijepoj crkvi u kojoj smo se kao vjernici okupili da zajedno proslavimo Gospodina i tako na najbolji način obilježimo završetak proslave stote obljetnice postojanja karmelićanskoga samostana u ovome dičnom gradu Somboru. Vjerujem da smo se u ovoj svečanoj prigodi s posebnim oduševljenjem i vjerničkom otvorenošću sjedinili s usklikom Blažene Djevice Marije – “Veliča duša moja Gospodina”, jer upravo taj usklik može dočarati našu zahvalu Gospodinu za sva dobra i milosti koje je ovome Gradu, a i mnogo šire, darovao preko braće koja žive i koja su živjela i djelovala u ovome samostanu.

Srdačno pozdravljam pastira subotičke Crkve mons. Ivana Penzeša, subrata kardinala uzoritog gospodina Petra Erdoa, nadbiskupa Esztorgoma-Budapeste i primasa mađarskoga, apostolskog nuncija mons. Eugenia Sbarbara, nazočne oce nadbiskupe i biskupe, prestavnike sestrinskih Crkava, generala Reda karmelićana iz Rima, oca Luisa Arosteguia y Gamboa i provincijala Hrvatske karmelske provincije svetoga Oca Josipa iz Zagreba o. Jakova Mamića, svu braću svećenike, redovnike i časne sestre redovnice, sve predstavnike vlasti te posebno sve vas draga braćo i sestre okupljene na ovome slavlju.
Svaki je jubilej blagoslovljeni i providonosni trenutak kada svoj pogled usmjeravamo na ono što je bilo u prošlosti, ali ujedno bacamo pogled prema budućnosti. Jubilej je točka koja nas izdiže iz naše svakodnevice i traži od nas zalaganje i angažman da napravimo inventuru onoga što je za nama te obnovljeni i osnaženi novim poletom i nadama krenemo ususret onome što Bog stavlja pred nas. Jubilej je vrijeme u kojemu treba iskreno i otvoreno ispitati gdje smo i kamo idemo te nadasve iznova se prisjetiti što je to ono bitno što nas nosi i pokreće, što je naše temeljno poslanje, a što možda opterećeni svakodnevnim brigama i problemima ponekad gubimo iz vida. I oci karmelićani su upravo na svojem posljednjem generalnom kapitulu 2003. godine donijeli dokument u kojem ističu da na početku novoga milenija i oni sami žele prepoznati što je to bitno u njihovoj karizmi i po tome živjeti.
A što mi to slavimo, čega se spominjemo? Prije sto godina grad Sombor je dobio novu crkvu. Još 1828. županijski i gradski oci donijeli su odluku da se izgradi nova crkva. 1860. godine započela je gradnja te uz prekide i mnoge poteškoće konačno je 20. kolovoza 1904. ova crkva posvećena. Četiri dana prije posvete crkve u grad su stigli karmelićani koji pomognuti od mnogih u svega godinu dana podigoše samostan. 14. svibnja 1905. samostan je blagoslovljen i uspostavljena je redovnička klauzura pod zaštitom sv. Josipa te je tako započeo plodan suživot karmelićana i vjernika, kao i svih ljudi dobre volje, ovoga grada i okolice.
A tko su ti redovnici koji su poput soli u hrani, začinili i obogatili duhovni život ovoga kraja? Biblijska čitanja koja smo čuli pomažu nam da shvatimo izvor njihova vjerničkog nadahnuća i snage koju su pokazali kroz mnoga iskušenja protekloga stoljeća. U starozavjetnom čitanju susreli smo se s velikanom biblijske predaje svetim Ilijom, a novozavjetna nam govore o Blaženoj Djevici Mariji, Isusovoj i našoj Majci. Ta su dva lika u središtu karmelske duhovnosti, na njima su se nadahnjivale generacije karmelićana i u njima su nalazile uzor nasljedovanja Spasitelja našega Isusa Krista.
Prorok Ilija boravio je na brdu Karmelu. Sveto brdo u Isusovoj domovini po kojem je red karmelićana i dobio ime, a na hebrejskom znači Vrt Božji. Ilija je čitavim svojim bićem revnovao za čistoću vjere i ispravno štovanje Boga u Izraelu. Kako nam Sveto pismo svjedoči on je neprestano boravio pred licem Božjim, osluškivao Njegovu volju u molitvi i meditaciji te gorljivo revnovao za Gospodina nad Vojskama. Nasljedujući njegov primjer karmelićani su razvili svoj vlastiti način redovničkog života bitno obilježen kontemplacijom i akcijom, molitvom i meditacijom i zauzetim pastoralnim djelovanjem. Karmelićani su, kako stoji u njihovu prvotnom pravilu iz 13. stoljeća, redovnici koji provode “dan i noć u molitvi” bdijući nad spasom vlastite duše, moleći za Crkvu, za svijet i za spas grešnika. I oni se poput Ilije u današnjem čitanju s velikim pouzdanjem i vjerom utječu Gospodinu.
Čuli smo kako je Ilija usrdno molio Gospodina da se smiluje narodu i pošalje mu kišu kako ga suša ne bi uništila. Gospodin ga je uslišao, smilovao se i poslao obilnu kišu. Danas su nam, kao nikad, potrebni iskreni molitelji koji će u molitvi i razmatranju trajno stajati pred Gospodinom i zagovarati narod. Potrebni su nam molitelji da nas upućuju na ono bitno i najvažnije u životu, a to je biti u stalnoj povezanosti sa svojim Gospodinom, svojim Ocem i Stvoriteljem. Bez ove temeljne veze i snage koju crpi iz tog životnog izvora svojega bića, čovjek postaje izgubljen, bacan valovima ovoga svijeta, izložen slabostima vlastitoga tijela i iskušenjima koja vrebaju sa svih strana. Kako biti uronjen u Božju prisutnost i živjeti život prožet vjerom u stalnoj otvorenosti poticajima Duha Svetoga pokazuje nam i drugi lik o kojem smo slušali u današnjim čitanjima, tako drag i blizak karmelićanima, Blažena Djevica Marija.
Mariju karmelićani štuju kao Bogorodicu, Majku i sestru te i danas imaju službeno ime “Braća blažene Djevice Marije od gore Karmela”. Marija, Djevica moliteljica, koja sluša Božju Riječ i provodi je u djelo, uzor je koji karmelićani nastoje slijediti. Velika karmelićanska reformatorica, prva žena naučiteljica Crkve, sveta Terezija Avilska, znala je govoriti kako je reforma karmela bila provođena zagovorom Marijinim te da su stoga karmelićani Njezin red.
U proteklih stotinu godina kroz ovaj je samostan prošlo oko 250, što svećenika, što zavjetovane braće laika, što sjemeništaraca i bogoslova. Rekli bismo neznatan broj za toliko godina, ali ti su ljudi učinili toliko dobra bez kojega bi ovaj Grad bio bitno siromašnji. Možete li zamisliti kakva bi se praznina stvorila u ovome gradu kad bi nestalo ove crkve i samostana uz nju. Izvana bi panorama Sombora bila siromašnija za dva elegantna tornja i jednu skladnu zgradu, a kako bi se tek poremetila njegova duhovna baza, onaj temelj po kojemu se osjeća duh i bilo jednoga grada.
Važno je nadalje uočiti da je i ovaj samostan, kao i sam grad Sombor, od svojih početaka bio višejezična i višenacionalna zajednica u kojoj su boravili redovnici Hrvati, Mađari, Nijemci, Slovaci i Rumunji. Te su različitosti prihvaćane kao bogatstvo i dar po kojem su se braća prepoznavala kao djeca zajedničkog Oca. Prolazeći tu školu poštivanja i prihvaćanja različitosti u svojoj vlastitoj kući, braća su otvorena duha prihvaćala sve one koji su dolazili na njihova vrata. O tome napose svjedoče susreti s pravoslavnom braćom u različitim prigodama. Nije se tu radilo samo o prigodničarskim susretima, nego o iskrenom vjerničkom prijateljevanju. Potrebna su nam danas upravo takva svjedočanstva.
Živimo u svijetu u kojem se sve više propagira vjerski relativizam i moralni individualizam te se sve više zamagljuju one kršćanske vrijednosti koje su umnogome oblikovale našu civilizaciju. U takvom ozračju kršćani su više no ikada pozvani biti sol zemlje i svijetlo svijeta te ne smiju dopustiti da njihovo svjedočanstvo bude oslabljeno sporenjima i podjelama među njima samima. Predraga braćo i sestre u vjeri, pretječite jedni druge u ljubavi, neka naša braća i sestre pravoslavni kao i braća i sestre koji se nadahnjuju reformatorskom baštinom osjete vašu iskrenu ljubav i bratsku blizinu. Budite vjerni svojem Gospodinu koji sve one koji se nazivaju njegovima poziva i potiče da budu jedno. Krivo govore oni koji kažu da nas vjera razdvaja. Iskrena vjera nikad ne dijeli ljude, ne unosi razdor. Naprotiv, nevjera je ta koja stvara ozračje sukoba i podjela, vodi ljude na putove zla i podiže čovjeka protiv brata čovjeka.
A kako biste imali ljubavi za druge potrebno je da gajite ljubav međusobno. Njegujte slogu, zajedništvo i solidarnost. Neka su vam često na pameti Kristove riječi s posljednje večere kako nam ih je zapisao Ivan evanđelista: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13, 34 –35). Mjera naše ljubavi jednih prema drugima mora se dakle uspoređivati s mjerom ljubavi kojom je Isus nas ljubio, a On nas je ljubio do kraja do smrti na križu. Netko će reći da je to preveliki zahtjev koji lijepo zvuči, ali ga je teško živjeti i provoditi u ozračju narušenih odnosa u obitelji, na radnome mjestu, s onima koji nisu naše vjere ili su pak iz drugoga naroda. Kršćanstvo nipošto nije jednostavno. Ali, oni koji vjeruju u Krista i vole se nazivati kršćanima – Kristovima – nemaju drugog izbora. Moraju se upustiti u tu avanturu duha i dopustiti da ih Duh Sveti vodi. Krist nikada nije rekao da ga je lako slijediti. Naprotiv! Bez imalo uljepšavanja nam je poručio “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16, 24).
Veliki su to ideali od kojih ne smijemo odustati. A kad nas naše ljudske slabosti svladaju imajmo snage i hrabrosti doći svojem dobrom Ocu u sakramentu pomirenja. To je iznimno važan sakrament o čijoj blagodati svjedoče mnogi koji su u susretu sa svećenikom iskusili Božju blizinu i iscijeliteljsku snagu Božjih otajstava. Upravo je ovaj somborski samostan poznat po tome te ga mnogi s pravom nazivaju ispovjedaonicom ovoga kraja. Vjernici rado dolaze ovamo da se susretnu i pomire sa svojim Bogom tražeći od Njega oproštenje i snagu kako bi bili bolji ljudi. O, kako li su nam danas potrebna takva mjesta gdje će se čovjek učiti čovječnosti, dostojanstvu, dobroti, ljubavi, milosrđu i osjetljivosti za brata i sestru u potrebi. Ovaj je samostan bio i ostao upravo takvo mjesto, unatoč bremenitim vremenima i mnogim izazovima.
Od drugih pastoralnih aktivnosti otaca karmelićana koje su umnogome odredile mentalitet življenja katoličke vjere na ovim prostorima svakako treba istaknuti i marijanske pobožnosti, posebno promicanje duhovnosti Muke Kristove kroz korizmene propovijedi i obnove, štovanje praškog Djeteta Isusa te napose zauzetu duhovnu skrb za bolesnike u gradu i po okolnim salašima. Brojini su vjernici primili posljednju utjehu u sakramentu bolesničkoga pomazanja upravo od braće somborskoga Karmela.
Osim svega navedenoga posebno treba istaknuti važnost somborskoga Karmela u širenju Reda karmelićana u ovim krajevima. Somborski Karmel bio je klica koja je rodila današnju Hrvatsku karmelsku provinciju svetoga oca Josipa, utemeljenu 1990. godine. Moj časni prethodnik na zagrebačkoj stolici, blaženi Alojzije Stepinac, pozvao je braću iz ove kuće da dođu u Zagreb i ondje osnuju svoj samostan što je bila želja i Vrhovne uprave Reda. Prvi kontakti su ostvareni uoči Drugog svjetskog rata, kako bi konačno 1958. godine prvi redovnici došli u Hrvatski Leskovac kod sestara karmelićanki. A 1960., na blagdan sv. Josipa, kardinal Franjo Šeper osniva Karmel u Remetama koji je danas sjedište Hrvatske karmelske provincije svetoga Oca Josipa. Provincija danas broji preko 40 svečano zavjetovanih redovnika te ima svoje kuće ovdje u Somboru, zatim u Zagrebu, Splitu, Krku, od prošle godine u Sofiji u Bugarskoj te će uskoro imati i na Buškom jezeru u Bosni i Hercegovini. Sve su to plodovi ovoga samostana i zato naše srce kliče s Marijom “Veliča duša moja Gospodina… jer velika nam djela učini Svesilni sveto je Ime Njegovo”.
Zahvalni smo Gospodinu na tom velikome daru. Zahvalni smo za svu braću koja su ugradila sebe u ovo veliko djelo, kao i za sve one dobročinitelje koji su pomagali ovaj samostan i ovu crkvu. Posebno smo danas zahvalni Gospodinu i na daru sluge Božjega oca Gerarda Tome Stantića, kojega se s pravom naziva Ocem Hrvatske karmelske provincije. On je došao u ovaj grad s prvom skupinom karmelićana te kroz pola stoljeća djelovao u ovome samostanu u kojem je i umro na glasu svetosti 1956. godine. Kako nam svjedoče kroničari na njegovu se sprovodu okupilo oko 10 tisuća ljudi. Bila je to najbolja potvrda koliko je bio obljubljen među pukom kojemu je svetački služio. Odlikovao se pokorničkim životom, krepošću, iznimnom revnošću u pastoralnom radu napose kao ispovjednik i propovjednik te veliki skrbnik za bolesne i nemoćne. Promovirao je pobožnost Djetetu Isusu i osnovao bratovštinu njemu u čast te ujedno utemeljio karmelski treći red kojemu je bio i dugogodišnji voditelj. Od 2003. u Rimu se vodi postupak za njegovo proglašenje blaženim. Zemni ostaci počivaju mu u ovoj crkvi, a njegov grob stjecište je mnogih molitelja. Usrdno molimo da otac Gerard što prije bude uzdignut na čast oltara te u njemu zadobijemo moćnog zagovornika na nebu.
I na kraju, slaveći stotu obljetnicu ovoga samostana, želim vam predragi vjernici staviti na srce molitvu za duhovna zvanja. Bez ljudi koji se Bogu posvećuju u duhovnom zvanju nema oaza kršćanskoga života. Molite da mladi u vašoj sredini osluškuju i prepoznaju Božji poziv te da mu se nepodijeljena srca odazovu. Crkvi su potrebni mladi ljudi koji će se velikodušno predati navještanju Radosne vijesti i tako nastaviti bogatu tradiciju o kojoj govori ova značajna obljetnica.
Zahvalni Bogu za udijeljena dobra i milosti u proteklih sto godina djelovanja ovoga Samostana s nepomućenom nadom i vjerom želimo gledati u budućnost. Bog je gospodar vremena. Prepustimo se Duhu Svetome da nas vodi i trajno osluškujemo što je volja Božja i kako je možemo ostvarivati. Ako s Gospodinom hodimo na svojim životnim putovima ne trebamo se ničega bojati. Svima su upućene riječi Uskrsloga Gospodina: “Ne bojte se!”. Bog svoje ne ostavlja i dat će da isklija mladica onda kad se najmanje nadamo. Neka zagovor Blažene Djevice Marije, Majke od brda Karmela prati ovaj Karmel i grad Sombor sada i uvijeke. Amen