Obred ukopa i misu zadušnicu na kojima su sudjelovali brojni svećenici, vjernici te posebno karmelićanke, predvodio je riječki nadbiskup Ivan Devčić. Generalni vikar mons. Emil Svažić na početku obreda pročitao je životopis pokojnika, a dirljivim se riječima od njega oprostio njegov nasljednik u župi sv. Nikole u Kraljevici vlč. Ivica Klanac s kojim je nakon umirovljenja desetak godina živio u župnom stanu. „Bio je to odnos oca i sina“, posvjedočio je vlč. Klanac, te istaknuo pokojnikovu dobrotu. „Njegovo je životno geslo bilo: ‘Nikoga osuditi, svakoga razumjeti i pokušati opravdati. Jadan čovjek’, govorio je“. Uz ljubav prema čovjeku mons. Liković volio je i životinje, redovito je hranio ptice, pse i mačke. „Jednostavno, bio je tako dobar da ni mrava ne bi zgazio“, posvjedočio je vlč. Klanac te iznio niz crtica iz razdoblja zajedničkog života.

Nadbiskup Devčić u propovijedi na misi zadušnici podsjetio je na križeve koje je pokojnik cijeloga života hrabro i s vjerom nosio. U ranom je djetinjstvu, kada je imao pet odnosno osam godina, izgubio oca i majku, ređen je u tajnosti, tri je puta bio zatvaran te je prošao brojne premještaje u župničkoj službi. „Sve koje Gospodin ljubi, on ih, prije nego ih pridruži svojoj uskrsnoj slavi, pridružuje svom križu, dozivajući nam tako u svijest da je križ neizbježan na putu do punine života. U tom je smislu već rimski mudrac Seneka skovao uzrečicu: ‘Per aspera ad astra’, prevedeno: ‘Po trnju do zvijezda’ (tj. do besmrtne slave). U životu našeg dragog svećenika mons. Mije Likovića nije nedostajalo ‘trnja’, tj. tegoba kroz koje ga je Gospodin vodio već od najranije mladosti“, rekao je nadbiskup. „Nakon đakonskog i svećeničkog ređenja (31. listopada. i 1. studenog. 1954.), proveo je od 1955. do 1958. dvije i pol godine u zatvoru u Staroj Gradiški. Zatim je 1961. ponovno osuđen jer je obavio vjenčanje bez prethodne registracije u općini. Kazna za taj prekršaj bila je tri mjeseca zatvora u Staroj Gradiški. Na robiju u trajanju od šest mjeseci ponovno će otići u taj zloglasni zatvor jer je tobože izazivao vjersku i nacionalnu netrpeljivost. Tako se na našem dragom svećeniku Miji ispunila do kraja lsusova riječ: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas /…/. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: ‘Nije sluga veći od gospodara’. Ako su mene progonili, i vas će progoniti, ako su moju riječ čuvali, i vašu će čuvati”. (lv 15, 20). O čvrstoći Mijine vjere i odanosti Gospodinu i njegovoj Crkvi svjedoči i činjenica da je sva progonstva i trpljenja izdržao bez ikakva popuštanja ili koketiranja s bezbožnim silama“, rekao je nadbiskup. „Sva nepravedna suđenja i zatvorske kazne, kao i brojne premještaje i službe mons. Mijo je prihvaćao i izvršavao u duhu svećeničke poslušnosti, ugledajući se u lsusa koji je u Getsemanskom vrtu, znojeći se krvavim znojem prije nego će biti uhićen, bičevan i raspet, premda je znao što mu se sprema, molio: ‘Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti’“.

Na kraju mise od pokojnika su se oprostili gradonačelnik Dalibor Čandrlić, provincijalka karmelićanki s. Kristina Pišković, te predstavnici župljana, svi od reda ističući pokojnikovu plemenitost, dobrotu i pobožnost.

Mons. Mijo Liković rođen je 24. listopada 1929. u župi Maja kraj Gline. Otac Pavao i majka Katarina preminuli su u njegovom ranom djetinjstvu. U obitelji je bilo četvero djece: dva sina i dvije kćeri. Djeca su bivala razmještana po udomiteljskim obiteljima, a pokojnog Miju primile su karmelićanke u Hrvatskom Leskovcu, na preporuku kardinala Stepinca. Tamo je i osjetio svećenički poziv pa je završio na bogosloviji u Rijeci. Za svećenika tadašnje Senjsko-modruške biskupije zaređen je 1. studenoga 1954. u Rijeci, samo dan nakon svoga đakonskog ređenja, a sve zbog posebnih okolnosti onog vremena.

Nakon službi na brojnim župama, u Lukovdolu, Plemenitašu, Crikvenici, Senju, Krivom Putu, Jezeranama, Stajnici, Lipici, Kostreni, Generalskom Stolu i Lipi, 1973. preuzima župe Kraljevicu i Bakarac te kasnije privremeno Šmriku i Jadranovo. U Kraljevici se zadržao gotovo do smrti, 45 godina. Nakon umirovljenja 2006. ostao je i dalje smješten u župnoj kući u Kraljevici, gdje je pomagao svome nasljedniku vlč. Ivici Klancu. Prošle godine, zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, smješten je u Svećenički dom u Rijeci.

Osim svoga dugogodišnjeg požrtvovnog, samozatajnog i plodnog svećeničkog služenja u brojnim župama današnje Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije, mons. Liković je u nekoliko mandata bio dekan te član Prezbiterskog vijeća. U ljeto 1964. imenovan je duhovnikom u Riječkom sjemeništu, a 1996. je zbog brojnih zasluga imenovan kapelanom Njegove Svetosti pape Ivana Pavla II., stekavši tako naslov monsinjora.