Isusovo uskrsnuće je novi početak

“Idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kako vam reče!” (Mk 16, 7)

Draga braćo i sestre, u citiranoj rečenici iz Markova evanđelja sadržana je poruka ženama na uskrsno jutro koju su one čule od mladića “zaogrnuta u bijele nebeske haljine”, kojega su ugledale kada su ušle u grob u koji je tri dana ranije bilo položeno Isusovo mrtvo tijelo. Bijela boja označava svjetlo, slavu, nebesko biće. Prema tome, žene se nisu susrele s običnim čovjekom, nego s nebeskim glasnikom. Neki čak misle da je to bio sam Isus, ali u proslavljenom stanju. Zbog toga ga one nisu mogle prepoznati svojim tjelesnim očima, jer je On kao uskrsnuli vidljiv samo očima vjere.

Usredotočiti se na detalje

Evanđelist Marko, čiji prikaz Isusova uskrsnuća ove godine slušamo u vazmenoj noći, poimence spominje Mariju Magdalenu, Mariju Jakovljevu i Salomu. One su po završetku subote kupile miomirisno ulje i pošle pomazati Isusa u grobu. Marko precizira da je to “bilo veoma rano, o izlasku sunčevu” i da su žene putem bile zabrinute zbog toga kako će ući u grob, jer je na vrata bio navaljen velik kamen. A kad su došle na grob, zatekle su kamen odvaljen, a u grobu spomenutog mladića u bjelini.
Želio bih, braćo i sestre, da vam u razmatranju ovog Markova teksta ne promaknu sitni detalji koje je on s posve određenom namjerom utkao u svoje kazivanje. Prije svega, upada u oči važnost žena koje su pratile Isusa sve do smrti na Golgoti. Za razliku od učenika koji su ga u najtežim trenutcima napustili, žene su mu ostale vjerne do kraja te mu i kao mrtvome očituju svoju ljubav i privrženost, brinući se za njegov dostojan ukop. Za nagradu Isus im se prvima objavljuje u svojoj uskrsnoj slavi.
Drugi je važan detalj vrijeme. Proljetno jutro na Mediteranu, svjež zrak, ptice u pjevu, stabla s propupalim granama, sunce koje se diže na horizontu. Za Marka to su znaci novog stvaranja, novog doba koje počinje Isusovim uskrsnućem. Žene, međutim, ništa od toga još ne primjećuju nego, poput one dvojice učenika iz Emausa o kojima nam pripovijeda sv. Luka, hodaju s bolnim sjećanjem u duši, uvjerene da je onaj koji je prije tri dana umro nasilnom smrću još uvijek u grobu.
Velik kamen na grobu simbolizira nesavladivu prepreku što čovjeka dijeli od istinskog života, od uskrsnuća, a sada je uklonjen. Marko želi reći da je Isus svojim uskrsnućem tu kamenu gromadu maknuo i time s nas skinuo teško breme smrti. Istu misao sv. Pavao izražava riječima: “Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!” (1Kor 15, 20). Riječ je o onom istom Isusu Kristu koji je raspet i kojega žene mrtvoga traže u grobu, a mladić im u nebeskoj bjelini odgovara: “Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje!” (Mk 16, 6).
Tim detaljima Marko, očito, želi potaknuti svoju zajednicu, a time i nas i sve kršćane u bilo kojem vremenu, na provjeru vlastite vjere u Isusa i Njegovo uskrsnuće. Kao da nas sve želi priupitati vjerujemo li stvarno u Isusovo i naše uskrsnuće, ili Isusa možda još uvijek, poput spomenutih žena, tražimo među mrtvima. Znao je, naime, dobro sv. Marko da će radost novog života što ju je Isusovo uskrsnuće probudilo mnogim ljudima ostati nepoznata, pa će i nadalje, slično kao žene na uskrsno jutro, tužni hodati putovima ovoga svijeta pitajući se tjeskobno tko će ih osloboditi bremena smrti ili, što je još gore, bježeći od tog pitanja.

Ista misija, isto mjesto, isti put

Ali, sv. Marko ipak ne želi da se bavimo samo sobom, svojim pitanjima, sumnjama, strahovima i nadama. Marko, odnosno Onaj koji preko njega progovara, očekuje od nas nešto drugo. Žene, a s njima i mi, moraju priopćiti dalje što su na Isusovu grobu vidjele i čule. Zato im mladić u bjelini zapovijeda da žurno napuste grob i da jave Isusovim učenicima gdje trebaju ići, odnosno gdje ih On čeka. Taj “idite” upućen je svakom naraštaju Isusovih učenika, a to znači i nama. Idite… recite…! Idite: kamo? U Galileju! Recite: što? Da je Isus uskrsnuo!
U ovogodišnjoj korizmenoj poruci pisao sam vam već, braćo i sestre, o značenju Galileje u Markovu evanđelju, u kojoj je Isus počeo svoje javno djelovanje. Galileja je poganski svijet i upravo u tom svijetu Isus najprije navješćuje svoju Radosnu vijest i ondje čini svoja prva čuda. Sada, nakon uskrsnuća, svojim učenicima također zakazuje sastanak u Galileji. Zašto?
Očito zato što želi da i oni počnu tamo gdje je On počeo. Nakon Isusova uskrsnuća počinje nova era – era Crkve, novog naroda Božjega koji se treba okupiti oko Petra. Riječ je o novom početku iste misije, Isusove misije, i o istom mjestu, u Galileji poganskoj, i o istom putu koji ponovno treba prevaliti – od Galileje do Jeruzalema, ali sada ga trebaju prijeći Isusovi učenici svih vremena i naraštaja.

Svijet kao Božje prebivalište

Pozivajući svoje učenike na sastanak u Galileju, Isus im točno naznačuje gdje On odsada kao uskrsnuli prebiva i gdje ga oni mogu vidjeti i sresti. To je Galileja, to je svijet. Očekivali bismo neko drugo mjesto, ali ništa od toga. Isus i kao uskrsnuli ostaje u tom jadnom i grješnom svijetu, nastavljajući na taj način ono isto poistovjećivanje s čovjekom i čovječanstvom koje je započeo svojim utjelovljenjem.
Ali ne samo to. Odsada Isus želi da i mi, Njegovi učenici, Njegova Crkva, poput Njega i zajedno s Njime, budemo također u Galileji, u svijetu; i da nama, kao i Njemu, tu bude prebivalište i prostor djelovanja.
Koliko je to, braćo i sestre, izazovno i radikalno uviđamo čim si predočimo svoja uobičajena shvaćanja o svijetu, o Bogu, o Crkvi. Odmah nam postaje jasno da Gospodin stubokom izvrće ne samo naša shvaćanja nego i nas same. Osjećamo da se u dubini svoga bića trebamo mijenjati, da ne možemo ostati isti kakvi smo bili dok se nismo susreli s takvim Bogom.

Bog nije digao ruke od ovoga svijeta

Pomislimo samo na pesimizam mnogih, pa i nas kršćana, s obzirom na suvremeni svijet koji izgleda beznadno trulo, toliko da mu nema spasa. Argumenata za to imamo na pretek: počevši od nasilja i uzimanja talaca do kolektivnog i individualnog egoizma; od moralne iskvarenosti i prostaštva svake vrste do gubitka profesionalne svijesti i gaženja dostojanstva i prava ljudske osobe; od ideoloških i propagandnih zloupotreba do manipuliranja javnim mnijenjem i općim razočaranjem. Mnogi se kršćani, i ne samo oni, s razlogom pitaju vidi li Bog sve to i je li On digao ruke od ovog svijeta.
A Bog nam odgovara da ga samo u tom i takvom svijetu možemo sresti, da je upravo u njemu izabrao svoje trajno prebivalište. To je prebivalište Božje sam Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, koji je prije uskrsnuća to bio u svom zemaljskom tijelu, a poslije u svom proslavljenom nebeskom tijelu, kao i u svojoj Crkvi koja je Njegovo mistično tijelo. On je trajni Božji “šator” među ljudima. Zato On i poručuje svojim učenicima da ga samo u Galileji, samo u ovom grješnom poganskom svijetu, mogu sresti i vidjeti.
I ne samo to! Bog ne samo prebiva u svijetu nego ga i ljubi. Taj svijet koji nam se katkad čini tako ružan, zao i vrijedan svakog prijezira, Bog zaista ljubi. On ga toliko ljubi da je “dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u Njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3, 16). Umjesto da kapitulira pred zlom svijeta, Bog sve čini da ga spasi. To da svijet nije besmislen treba zahvaliti upravo toj neshvatljivoj i neizrecivoj Božjoj ljubavi kojom On prihvaća i k sebi privlači svako svoje stvorenje, bilo ono dobro ili zlo. Koliko je taj i takav Bog drukčiji od naših predodžbi o Njemu!

Pozvani smo gledati svijet Božjim očima

Pozivajući svoje učenike, a to smo i mi, da pođu za Njim u Galileju, Isus njih i nas poziva na unutarnje hodočašće, na obraćenje duha, na usvajanje Božjeg pogleda na svijet, na svakog čovjeka, na svaki Božji stvor. A to je pogled ljubavi koja spašava, koja daje nadu i vraća izgubljenu vjeru u smisao i život. Takav pogled mogu imati samo ljudi koji su u Kristu postali novim stvorenjem, koje je Njegova ljubav potpuno obuzela (usp. 2 Kor 5, 13 slj.).
Pozivajući svoje učenike u Galileju, Krist želi da budemo “Crkva u svijetu”, Crkva koja dijeli radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi svoga vremena, a ne Crkva koja živi izvan prostora i vremena. Pozivajući svoje učenike u Galileju, uskrsnuli Gospodin želi da kršćanska zajednica sebe shvaća i doživljava “doista usko povezanom s ljudskim rodom i s njegovom poviješću” (GS 1). Što bi to trebalo značiti, Isus je izrazio u prekrasnim slikama gorušičina zrna, kvasca, soli, svjetla u tami. Pozivajući nas u Galileju, On želi da u smislu tih slika u svijetu budemo prisutni i djelatni. Tada će i On po nama biti prisutan i djelatan u srcu svijeta, tada će se Njegov put od Galileje do Jeruzalema bez prestanka nastavljati.
Sa željom, braćo i sestre, da svi pođemo u Galileju, u svijet, da slijedeći Isusov put od Galileje do Jeruzalema navijestimo našim suvremenicima Njegovo uskrsnuće i posvjedočimo im Njegovu ljubav, s tom željom neka je svima sretan i blagoslovljen Uskrs, blagdan Isusove i naše pobjede nad smrću. Uskrsnu Gospodin doista, aleluja!

Vaš nadbiskup
+ Ivan Devčić