Izaijin opis Božjeg suda nad poviješću

Kateheza br. 53 – Pobjednička pjesma
Uvodno biblijsko čitanje – Iz 26, 1-12

1. U knjigu proroka Izaije slijevaju se različiti tekstovi, razdijeljeni u veliki vremenski okvir i stavljeni pod ime i nadahnuće toga velikog svjedoka Božje riječi, koji je živio u 8. stoljeću prije Krista. U tome opširnom svitku proroštava, koji također Isus otvara i čita u sinagogi svog sela Nazareta (usp. Lk 4,17-19), nalazi se niz poglavlja, od 24. do 27., koja stručnjaci obično naslovljuju kao “velika Izaijina apokalipsa”. Susreće se, naime, također druga i manja u poglavljima 34-35. Iz često gorljivih stranica punih simbolike izvire snažni pjesnički opis božanskog suda nad poviješću i veliča se iščekivanje spasenja od strane pravednika.

2. Često se, kao što će to biti slučaj u Ivanovoj apokalipsi, postavlja paralela između dva među sobom suprotna grada: grada pobune, čija su oličenja bila neka ondašnja povijesna središta, i sveti grad, gdje se okupljaju vjernici. Dakle, pjesma koja nam je svečano proglašena i koja je uzeta iz 26. poglavlja Izaije upravo je radosno slavljenje grada spasenja. Ono je snažno i slavno, jer je sam Gospodin taj koji je podigao njegove temelje i zidove za obranu, učinivši ga sigurnim i mirnim boravištem (usp. r. 1). Sada širom otvara svoja vrata da primi narod pravednika (usp. r. 2), koji kao da ponavljaju riječi psalmiste kada, pred sionskim hramom, kliče: “Otvorite mi širom vrata pravde: ući ću, Jahvi zahvalit! Ovo su vrata Gospodnja, na njih ulaze pravedni” (Ps 117,19-20).

3. Onaj koji ulazi u sveti grad mora imati temeljne osobine: “značaj čvrst… u tebe se uzdati… uzdati se” (usp. Iz 26,3-4). Vjera u Boga, čvrsta vjera, utemeljena na njemu, je “Stijena vječna” (r. 4). Pouzdanje, već izraženo u izvornome hebrejskom korijenu riječi “amen”, sažetoj ispovijedi vjere, je – kao što pjeva kralj David – “krepost moja, hridina moja, utvrda moja, spas moj; Bog moj, pećina moja, štit moj i tvrđava, snaga spasenja moga” (usp. Ps. 17,2-3; usp. 2 Sam 22,2-3). Dar koji Bog daje vjernicima je mir (usp. Iz 26,3), mesijanski dar u punom smislu riječi, sinteza života u pravednosti, slobodi i radosti zajedništva.

4. Taj je dar snažno potvrđen u završnom retku te Izaijine pjesme: “Jahve, ti mir nama daješ, jer ti si tvorac svih djela naših” (r. 12). Taj je redak privukao pozornost crkvenih otaca: u tome obećanju mira nazirali su Kristove riječi koje će odjeknuti stoljećima kasnije: “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem” (Iv 14,27). U svom komentaru Ivanova evanđelja sveti Ćiril Aleksandrijski podsjeća da, dajući mir, Isus daje samoga svog Duha. On nas dakle ne ostavlja siročadi, već po Duhu ostaje s nama. I sveti Ćiril komentira: prorok “govori da je dan Duh Božji, po kojem smo ponovno primljeni u prijateljstvo s Bogom Ocem, mi koji smo ranije bili daleko od njega zbog grijeha koji je vladao u nama”. Komentar se potom pretvara u molitvu: “Udijeli nam mir, Gospodine. Tada kao da sve imamo i kao da ništa ne nedostaje onomu koji je primio puninu Krista. Uistinu punina je svakog dobra kada Bog prebiva u nama po Duhu (usp. Kol 1,19)” (knj. III., Rim 1994., str. 165).

5. Uputimo posljednji pogled na taj Izaijin tekst. U njemu je izneseno razmišljanje o “putu pravednikovu” (usp. r. 7) i očitovanje o pristajanju uz pravedne Božje odluke (usp. rr. 8-9). Dominira slika puta, klasična u Bibliji, kao što je već izjavio Hošea, prorok koji je netom prethodio Izaiji: “Tko je mudar neka shvati ovo… Jer pravi su putovi Jahvini: pravednici hode po njima, grešnici na njima posrću” (14,10). U Izaijinoj pjesmi je druga sastojnica, koja se pokazuje vrlo sugestivnom i za liturgijsku upotrebu kao što se njome služi časoslov. Spominje se, naime, zora, iščekivana nakon noći provedene u traženju Boga: “Dušom svojom žudim tebe noću i duhom svojim u sebi te tražim” (26,9). Upravo na vratima dana, kada se započinje posao i na gradskim se ulicama već budi svakodnevni život, vjernik se mora iznova zauzimati da kroči “stazom tvojih sudova” (r. 8), pouzdavajući se u njega i u njegovu Riječ, jedini izvor mira. Tada će se na njegovim ustima javiti riječi psalmiste, koji od zore ispovijeda svoju vjeru: “O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim… Ljubav je tvoja bolja od života” (Ps 62,2.4). Ohrabrena duha može tako ići ususret novom danu.