Vodič vjeroučitelj Jerko Župa na izletu je vjeroučiteljima govorio o povijesti Bosne i Hercegovine koju resi bogata i bremenita povijest, tijesno povezana s poviješću Hrvatske.

Dolaskom u Tomislavgrad, pozdravio ih je fra Hrvoje Miletić i govorio im o pripremama za proslavu njihova zaštitnika sv. Nikole Tavelića, kao i za proslavu stote godine od postavljanja kamena temeljca za izgradnju crkve. Vjeroučitelji su zatim posjetili franjevački samostan Sv. Ćirila i Metoda (1940.) i razgledali zbirku koja sadrži predmete prikupljene prilikom misionarskog rada franjevaca iz Tomislavgrada u Kongu gdje su prisutni više od četrdeset godina. Predmeti predstavljaju pojedine elemente vjerovanja, običaja i života domorodaca. Te je predmete narod često poklanjao misionarima kao znak i simbol obraćenja. U muzeju su razgledali i zbirke gospodarstva i domaćinstva, etnografsku i sakralnu zbirku.

Nakon obilaska muzeja posjetili su župnu crkvu i divili se veličanstvenom djelu Vlahe Bukovca „Isus – prijatelj malenih“.

Nakon Tomislavgrada, vjeroučitelji su posjetili Ramu gdje su misu slavili u kapelici sv. Petra, koju je predvodio predvodio don Ivan Zovko, vjeroučitelj i župnik Župe Prečistoga Srca Marijina u Splitu.

U svojoj propovijedi don Ivan je pozvao vjeroučitelje da uvijek budu otvoreni Duhu Svetom, koji, kako nam svjedoči povijest, uvijek čini novo. “Ako ga ne prepoznamo u opasnosti smo da sami budemo poput starih mješina. Novi Duh potreban je u ne samo u našim životima, već i u našim školama, župama i sredinama u kojima se krećemo. Strpljivost nam uvijek treba u radu s našim učenicima i kolegama u zbornicama. Bog nas želi sretne, a naša je dužnost tu sreću dijeliti onima kojima smo poslani”, poručio je don Ivan.

Uslijedio je zajednički ručak u prostorijama samostana gdje je vjeroučitelj pozdravio domaćin fra Andrija Jozić koji ih je kratko upoznao s poviješću i značenjem samog poluotoka na kojem je samostan smješten.

Nakon ručka i kratkog predaha u hladovini, fra Julijan Mađar protumačio je bremenitu povijest toga kraja. Upadom osmanlijskih snaga 1687. samostan je razrušen i zapaljen, a fratri bježe u Sinj noseći sa sobom sliku „Gospe Ramske“ ili „Majke Milosti“.

God. 1942. četničke snage su ušle u samostan i na samom ulazu ubili gvardijana i vikara čiji zemni ostatci nikada nisu pronađeni. Sve je bilo zapaljeno i uništeno, mnogi su mučeni i prognani. U dvorištu samostana nalazi se „Ramski križ“, djelo Mile Blaževića kao spomen na sve ubijene iz 1942. godine. Prikazuje raspetoga, ali i uskrsloga Krista. U temelju križ ima stećak a u podnožju su prikazane žene koje plešu kolo kao simbol nade i veselja koje narod nikad nije gubio. Prikazani su i simboli evanđelista, a na drugom prikazu Krist ima prst uperen u Nebo, s porukom da je Bog onaj koji ima posljednju riječ, ali i posljednji sud.

Druga skulptura koja se ondje nalazi je djelo Kuzme Kovačića, prikaz „Dive Grabovčeve“. Diva Grabovčeva je bila mučenice i svjedokinje vjere, na koju je i danas itekako živ spomen, naročito prve nedjelje nakon svetkovine sv. Petra i Pavla kad vjernici hodočaste na njezin grob i mole za hrabro i autentično svjedočanstvo vjere.

Nedaleko se nalazi još jedno djelo Kuzme Kovačića „Posljednja večera“. Za okruglim stolom Posljednje večere jedno mjesto stoji prazno. Ono je za svakoga od nas. Ako želimo biti u zajedništvu s Isusom, moramo sjesti kraj učenika bez aureole – Jude te prihvatiti u ljubavi sve ono što nama ljudima i nije uvijek lako.

Ondje se nalazi i djelo Mile Blaževića „Ramska majka“, simbol i spomen na sve one majke koje su bile primorane 1942. slati djecu u nepoznato kako bi ih spasile od sigurne smrti. Od mnoštva djece, čak 701 poslano je nadbiskupu Alojziju Stepincu i tako spašeno.

Župna crkva je iz vremena Austro-Ugarske i posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije, a kroz povijest više puta paljena i rušena.

Za kraj su vjeroučitelji posjetili Muzej franjevačkog samostana Rama – Šćit koji je kroz povijest imao razne uloge, od sjedišta župe i samostanske škole, do komunističke kaznionice, sjedišta milicije i mjesnog ureda, da bi nakon potopa i urušavanja bio obnovljen i rekonstruiran. Kroz postav su imali prilike vidjeti tradicionalne nošnje, alate za rad i pribor za svakodnevan život, kao i prikaze tradicionalnih biljaka i životinja ovoga kraja.

Na povratku su vjeroučitelji molili krunicu i jačali zajedništvo pjesmom.

Matea Ćaleta