Izv. prof. Kovač govorio je o povijesnom razvoju odnosa kršćanstva i islama, iznijevši pregled kršćansko-muslimanskih odnosa u povijesno-teološkoj perspektivi te polazeći iz katoličke perspektive. Uvodno je rekao da kršćanstvo i islam dijele dugu zajedničku povijest koja je najčešće bilo napeta, prožeta međusobnim nerazumijevanjem.

Islam je prva i jedina velika religija koja je nastala nakon kršćanstva. Danas, kršćani i muslimani zajedno čine skoro polovicu svjetskog stanovništva. Uzimajući u obzir demografske i migracijske trendove, istaknuo je da bi do 2050. broj muslimana u svijetu mogao sustići broj kršćana. S obzirom na to da su kršćani i muslimani više nego ikada prije upućeni jedni na druge i da njihova zajednička budućnost u mnogočemu ovisi o njihovim međusobnom odnosima, Kovač je naglasio potrebu da kako kršćani, tako i muslimani samokritički propitkuju vlastitu povijest, upoznaju drugoga, uvažavajući suvremena dostignuća čovjeka i znanosti.

Prvi dio predavanja Kovač je posvetio načinu na koji Kur’an govori o kršćanima i kršćanstvu; drugi dio je usmjerio prema opisu srednjovjekovnih polemika na kršćanskom istoku i zapadu; treći dio je bio posvećen novovjekovnom pogledu na islam. Predodžbe o islamu na Zapadu uključuju polemični i apologetski smjer pri čemu su Križarski ratovi jedna od tamnijih strana. No postoje i vrlo plodna razdoblja u povijesti koja uključuju kulturnu razmjenu, istaknuo je te citirao negativne ocjene i narativ koji je uvelike dominirao čak i kod nekih istaknutih teologa.

Katolički pogled prema muslimanima doživio je preokret s Drugim vatikanskim koncilom, pri čemu je od središnje važnosti Deklaracija Nostra aetate o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama (br. 3) i poštovanje koje se izriče prema muslimanima. Naglasio je trajnu zauzetost poslijekoncilskih papa u vidu međureligijskog dijaloga. Istaknuo je teološke izazove kršćansko-muslimanskog dijaloga s posebnim statusom koji kršćanski teolozi daju islamu, od Karla Rahnera koji spominje transcendentalnu ili partikularnu objavu, do Jacquesa Depuisa koji govori o jednoj objavi u različitim Božjim riječima.

Ukazavši na svjedoke dijaloga islama i kršćanstva, spomenuo je Trapističku braću iz Tibhirina u Alžiru ubijenu 1996., koje je nazvao hodočasnicima apsolutnoga. Govorio je i o Pierreu Claverieju (1938.-1996.) citiravši njegove riječi kako „nitko ne posjeduje istinu i svatko je traži” te „vjernik sam, vjerujem da postoji Bog, ali ne umišljam si da posjedujem Boga (…).” Kovač je naglasio stvarnost religijskog pluralizma i naglasio elemente koji pozivaju na uključiv pogled na spasenje.

U zaključku je istaknuo potrebu nadilaženja povijesnih sukoba i međusobnih predrasuda, upoznavanja jednih drugih i stjecanja objektivnih spoznaja o drugome. Naglasio je važnost formacije za dijalog, povijesno-kritičkog i komparativnog pristupa religiji i intertekstualne hermeneutike. Nadalje je naglasio imperativ izbjegavanja ideologizacije vjere (fundamentalizma, nacionalizma, itd). Rekao je da bi valjalo zajedno odgovarati na izazove današnjeg svijeta poput mira i socijalne pravednosti (siromaštva), dostojanstva i prava čovjeka (žene i ugroženih), slobode savjesti i vjeroispovijesti. Drugim riječima, kršćani i muslimani trebali bi služiti Bogu i čovjeku, graditi zajedničku budućnost, izvijestila je Riječka nadbiskupija.