JEDINOM BOGU ČAST I SLAVA

1. “Blagoslovljen da si, Jahve, Bože našeg oca Izraela” (1 Ljet 29,10). Taj snažni hvalospjev što ga Prva knjiga Ljetopisa stavlja Davidu u usta omogućuje nam iznova doživjeti izljev radosti kojim je zajednica Staroga saveza pozdravila velike pripreme za gradnju hrama, plod zajedničke zauzetosti kralja i svih koji su se s njime žrtvovali. Kao da su se natjecali u velikodušnosti, jer je to zahtijevalo prebivalište koje nije bilo “za čovjeka, nego za Boga Jahvu” (1 Ljet 29,1). Spominjući se tog događaja nakon više stoljeća, ljetopisac nazire osjećaje Davida i cijeloga naroda, njihovu radost i njihovo divljenje prema onima koji su dali svoj prilog “Narod se veselio što su dragovoljno prilagali, jer su prilagali iskrena srca Jahvi; i kralj David radovao se od srca” (1 Ljet 29,9).
2. To je okoliš u kojem nastaje hvalospjev. Ali on se samo kratko zaustavlja na ljudskom zadovoljstvu, da bi odmah stavio u središte pozornosti slavu Božju: “Tvoja je veličina… tvoje je kraljevstvo…” Velika napast koja uvijek vreba kad se radi za Gospodina jest staviti u središte same sebe, kao da smo mi Boga zadužili. David pak sve pripisuje Gospodinu. Nije čovjek svojim razumom i svojom snagom prvi djelatnik onoga što je ostvareno, nego sam Bog.
David tako izražava duboku istinu da je sve milost. U stanovitom smislu sve što je priloženo za hram, nije drugo nego uzvraćanje, doista neznatno, onoga što je Izrael primio u neprocjenjivu daru saveza što ga je Bog sklopio s Ocima. U istom smislu David pripisuje Gospodinu zaslugu za sve što je učinio za njegovu sreću, kako na vojnom tako i na političkom i ekonomskom području. Sve od njega dolazi!
3. Otud kontemplativni poticaj tih stihova. Izgleda da pisac hvalospjeva nije imao dovoljno riječi da bi izrazio veličinu i moć Božju. On ga nadasve promatra u osobitom očinstvu iskazanom Izraelu, kao “našega oca”. To je prvi razlog koji iziskuje hvalu “sada i uvijeke”.
Kad kršćani izgovaraju te riječi, ne mogu ne sjetiti se da se je to očinstvo u punini otkrilo u Utjelovljenju Sina Božjega. On, i samo on, može govoriti Bogu zovući ga, u doslovnom smislu i s ljubavlju “Abba” (Mk 14, 36). Istodobno, po daru Duha postajemo sudionici posinjenja koje nas čini sinovima u Sinu. Blagoslov drevnog Izraela po Bogu Ocu postiže za nas jakost koju nam je Isus očitovao učeći nas da Boga zovemo “Oče naš”.
4. Zatim se pogled biblijskoga pisca od povijesti spasenja proširuje na cijeli svemir, da bi promišljao veličinu Boga Stvoritelja: “Sve je tvoje na nebu i na zemlji.” Također: “Ti si gospodar svega…” Kao u psalmu 8. molitelj našega hvalospjeva diže glavu prema nebeskom beskraju, zatim proširuje zadivljeni pogled na neizmjernost zemlje, i sve vidi podložno Stvoriteljevoj vlasti. Kako izreći slavu Božju? Riječi naviru u svojevrsnom mističnom nizanju: veličina, moć, slava, veličanstvo, sjaj; zatim još snaga i sila. Sve lijepo i veliko što čovjek doživljava, mora se odnositi na Onoga koji je na početku svega i svime upravlja. Čovjek zna da je sve što posjeduje dar Božji, kako ističe David nastavljajući u hvalospjevu: “Tko sam ja, i što je moj narod, da bismo imali snage ovoliko prinijeti tebi dragovoljno? Od tebe je sve, i iz tvojih ruku primivši, dali smo tebi!” (1 Ljet 29,14).
5. Ta pozadina stvarnosti kao dar Božji pomaže nam povezati osjećaje hvale i zahvaljivanja hvalospjeva s izvornom “prikaznom” duhovnošću koju kršćansko bogoslužje daje živjeti nadasve u euharistijskom slavlju. I kako proizlazi iz dvostruke molitve kojom svećenik prikazuje kruh i vino određene da postanu Tijelo i Krv Kristova: “Od tvoje darežljivosti primismo kruh što ti ga prinosimo; on, plod zemlje i rada ruku čovječjih, postat će nam kruhom života.” Molitva se ponavlja i za vino. Slični su osjećaji nadahnuti kako bizantskom božanskom liturgijom tako i drevnim rimskim kanonom, kad u euharistijskoj anamnezi izražavaju svijest prikazivanja Bogu na dar onoga što su od njega primili.
6. Posljednje shvaćanje tog poimanja Boga hvalospjev dovršava promatrajući ljudsko iskustvo bogatstva i moći. Oba su se ta dometa javila dok je David pripremao što je nužno za izgradnju hrama. Za njega je samog mogla biti kušnja što je bila sveopća kušnja: djelovati kao da smo apsolutni gospodari onoga što posjedujemo, učiniti ga razlogom ponosa i prezira prema drugima. Molitva izgovarana u tom hvalospjevu vraća čovjeka na njegovu mjeru “sirohama” koji sve prima.
Kraljevi su ove zemlje stoga samo slike božanskoga kraljevstva: “Tvoje je kraljevstvo, Gospodine.” Bogataši ne smiju zaboraviti podrijetlo vlastitih dobara: “Od tebe proizlaze bogatstvo i slava.” Moćnici moraju znati priznavati u Bogu izvor “svake veličine i moći”. Kršćanin je pozvan čitati te izraze, promatrajući s klicanjem Krista uskrsloga, koga je Bog proslavio “iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva” (Ef 1,21). Krist je pravi Kralj svemira.