"Kakve svetačke figure Crkva danas treba?"

Dragi postulatori, jako smo radosni zbog ovoga godišnjeg susreta – ja, tajnik i podtajnik Dikasterija – i iskreno zahvaljujemo dragom nam o. Carlu Calloniju OFMCap., predsjedniku vašeg kolegija, koji je uvijek brz i pažljiv. Ovom prigodom mogu i službeno i javno objaviti da ga je Sveti Otac imenovao članom “Komisije novih mučenika – svjedoka vjere”, te je tako na tom mjestu zamijenio prečasnog fra Artura Sose Abascala SJ koji je zbog svoje službe generalnog poglavara Družbe Isusove imao konkretnih poteškoća u izvršavanju te zadaće. Stoga želim sve dobro u radu i dragom o. Carlu.

Svima vama, dragi moji, odajemo priznanje za rad koji obavljate u postupcima za proglašenje blaženim i svetim i u kontekstu toga poštovanja želim s vama podijeliti i neka svoja razmišljanja, koja su podijeljena i s meni najbližim suradnicima.

“Osnovni” posao

U susretu koji je papa Benedikt XVI. imao s vama 17. prosinca 2007., nazvao je vaš rad “osnovnim”, kako u biskupijskoj, tako i u rimskoj fazi.[1]

Ponekad se naš Dikasterij naziva „tvornicom svetaca“. Međutim, osim površnosti izjave, ovdje će se prepoznati i postupak koji završava beatifikacijom i kanonizacijom i koji svoje ishodište nalazi u životu mjesne Crkve, gdje se i odvijao zemaljski život pojedinih kršćana, u kojoj su dali vlastito svjedočanstvo vjernosti Kristu i ljubavi prema svojoj braći.

Vaš rad postavlja temelje za sve što se kasnije događa i zato papa Benedikt XVI. piše da se on „mora pokazati besprijekornim, nadahnut čestitošću i da bude obilježen apsolutnom čestitošću“.

Službeno priznanje njihova svetog života počinje u partikularnim Crkvama s vašom temeljnom suradnjom i uz vašu pomoć nastavlja se čak i u rimskoj fazi. I ovdje ste zapravo uvijek vi, postulatori, prvi sugovornici raznih instanci. Na vama je da pripremite Positio i da pratite cijeli postupak do beatifikacije i kanonizacije.

Nastavljajući u svom govoru, papa Benedikt XVI. istaknuo je dva međusobno odvojena, ali istovremena aspekta proceduralnog dinamizma: jedan je pogled prema prošlosti, odnosno stvarno povijesno iskustvo sluge Božjega; drugi pogled koji, zadržavajući se na sadašnjosti, također pokušava promotriti vrijeme i zamisliti budućnost hagiografske priče. Stoga je Papa govorio o dužnosti da se kandidati za beatifikaciju i kanonizaciju ne predstave samo u njihovoj povijesnoj stvarnosti, nego i u njihovom duhovnom dinamizmu.

Povijesna stvarnost

Za prvi aspekt vrijedi načelo da su se „svi uključeni u rad u kauzama svetaca, iako s različitim ulogama, pozvani staviti isključivo u službu istine“.[2]

Ovaj vid služenja istini više se puta podsjeća i u zakonodavnim i nadahnutim tekstovima za rad postulatora. Prije Benedikta XVI. Uputa Sanctorum Mater u čl. 17, §2 podsjeća na postulatorovu dužnost da o rezultatima svojih istraživanja izvijesti nadležnog biskupa „pazeći da ne bi zatajio ono što je možda našao da je protivno glasu svetosti ili mučeništva i glasu znakova koji sluga Božji uživa“. Stoga se u §3 dodaje kako je „postulator dužan djelovati na dobro Crkve i zato istinu savjesno i iskreno istraživati, ukazujući na poteškoće, ako se možda pronađu, kako bi se izbjegla potreba provođenja novih ispitivanja koja odgađaju nastavak kauze“. Također, papa Franjo osvrnuo se na to isto pitanje i u svom Govoru od 12. prosinca 2019.: „postulatori moraju biti sve više svjesni da njihova služba zahtijeva stav služenja istini“.[3] Konačno, odraz toga može se naći u prvim izjavama Pravilnika: „Postulatori, u obavljanju svoje službe, moraju biti sve više svjesni da njihova služba zahtijeva stav služenja istini…“

Koja je prva posljedica ove službe istini? Papa Benedikt XVI. podsjeća na ovo: „tijekom biskupijske istrage moraju se prikupiti svjedočanstva i dokumentarni dokazi i kada je to povoljno i kada je to protivno svetosti i ugledu svetosti ili mučeništva slugu Božjih“. Ovo je uistinu temeljno, ali i načelo velike etičke vrijednosti.

Što pomaže postulatoru da obrati pozornost na povijesnu stvarnost? Poticaji mu mogu doći od prefekta Dikasterija ili od savjetnika povjesničara i teologa, ponekad čak i od redovnih članova Dikasterija. Ponekad su to zahtjevi koji su izvanjski, tj. oni koji proizlaze iz studija i istraživanja čiji se rezultati, možda zato jer se u cijelosti ili djelomično, ne poklapaju s radom Postulatura. Oni dovode do dublje analize, provjere, pojašnjenja… Svaki prigovor ili zapažanje treba shvatiti ne kao uvredu (nažalost, ponekad se i to događa), već kao poticaj barem da se nešto „bolje kaže“, ali onda da se i „bolje vidi“.

Rad Postulatora, kao i cijelog Dikasterija, ne treba shvatiti kao potvrđivanje unaprijed postavljene teze, nego – ponavljam – kao služenje istini. Služenje je to koje se ugrađuje unutar „procesa“, odnosno, rečeno pojednostavljeno… „po hodu“! S druge strane, dobro je poznat Cervantesov aksiom, po kojem je postao poznatiji, koji citira i Don Quijoteu u pismu Sanchu, koji je postao guverner: „Amicus Plato, sed magis amica veritas“ [Prijatelj mi je Platon, ali mi je još veći prijatelj istina, op. prev.].[4]

Postulatoru će također biti drag ovaj aksiom: magis amica veritas! Naposljetku, kriterij istine svakako će biti kristološka referenca, kako je podsjetio papa Franjo rekavši da su „uzroci beatifikacije i kanonizacije stvarnosti duhovne naravi; ne samo proceduralne“.[5]

Ovo se očito odnosi, premda u njihovim različitim ulogama, na sve one koji su uključeni u postupak za proglašenje svetih. Iz toga proizlaze i druge osobine na koje papa Franjo podsjeća, a koje prati (očita) stručna osposobljenost: to jest, „izražena evanđeoska osjetljivost i moralna strogost“. Referentna točka za službu istine bit će stoga Krist, za kojega su pisci srednjega vijeka rekli da je via, per quam itur; veritas, ad quam pervenitur; put kojim se ide, istina do koje se dolazi i život u kojem se nalazi mir.[6]

Duhovni dinamizam

Uz dužnost predstavljanja kandidata za beatifikaciju i kanonizaciju u njihovoj povijesnoj stvarnosti, papa Benedikt XVI. podsjeća i na dužnost vođenja računa o duhovnom dinamizmu. I tu stvar postaje još delikatnija i važnija.

S tim u vezi, podsjećam na bilješku H. Brémonda, eminentnog francuskog povjesničara i književnog kritičara, autora poznate Histoire litteraire du sentiment religieux en France depuis la fin des guerres de religion jusqu’a nos jours.[7] U sv. III govori o Blaženoj Mariji od Utjelovljenja – Madame Acarie (1566.-1618.), prijateljici svetog Franje Saleškog i jednoj od najpoznatijih francuskih mističarki. Nadalje, osnovala je Karmel svete Terezije u Francuskoj. Bila je vrlo dobro poznata tijekom svog života, ali i u narednim desetljećima. No, u 19. stoljeću praktički je pala u zaborav. Brémond koristi priliku napisati: „Tko će nam objasniti posmrtnu povijest svetaca?“. I nastavlja: „Veliki pobožni pokret danas dopire do groba mlade karmelićanke, koja je nedavno umrla, ali o njoj nitko nije govorio za njezina zemaljskog života i čija se beatifikacija danas čini vrlo vjerojatnom. No, hoće li se katolici 21. stoljeća još uvijek sjećati imena sestre Terezije od Djeteta Isusa?“.[8]

Što se tiče Terezije iz Lisieuxa, Brémondovo pitanje svakako ima pozitivan odgovor: u 21. stoljeću ova se svetica ne samo pamti, nego je postala i crkvenom naučiteljicom. Dosita, ova „mala“ svetica je, po mom mišljenju, ikona Crkve 21. stoljeća koja je pozvana sjesti – kako je napisala – za stol nevjernika![9] Uz nju bismo mogli staviti svetog Charlesa de Foucaulda, „univerzalnog brata“. Na njega je, ne bez razloga, i papa Franjo podsjetio na kraju enciklike Fratelli tutti, a s njime i na tibhirinske redovnike, proglašene blaženima 8. prosinca 2018. U tim svetačkim figurama moguće je pronaći crte onoga što bi mogao biti poziv Crkve u našem društvu koje se tako duboko promijenilo. Skromna Crkva, živi vani. Crkva vjerna svojoj vjeri, bez kompleksa i bahatosti. Ali i otvorena Crkva, solidarna s pitanjima i izazovima, radostima i žalostima ljudi našega vremena. Crkva i kršćani koji se zalažu za humanije društvo, za siromašne i najrazvlašćenije ove zemlje, za one koji se, unatoč napretku i emancipaciji koji su plodovi modernosti, na njih se ne računa i žrtve su ravnodušnosti. Crkva koja nadasve zrači radošću, ljepotom vjere i srećom što može živjeti u jednostavnosti Evanđelja.[10]

To su razlozi zašto Brémondovo pitanje ostaje provokativno za jučer i danas. Za koliko blaženih i svetaca (i još više slugu Božjih) Brémondovo pitanje o posthumnoj povijesti svetosti ima svoju istinu?

Evo, dragi moji, što u mojoj duši izaziva duhovni dinamizam na koji nas je podsjetio Benedikt XVI. A vi, osjećate li se isprovocirani od strane sluga Božjih, blaženika i svetaca koji su predmet vašeg proučavanja, vašeg istraživanja i vaše pažnje? Kakva će biti njihova posthumna povijest? Razmotrite ovo pitanje prije svega kada u svom Positiu opisujete herojsko djelovanje teoloških i kardinalnih kreposti Božjih slugu čiji ste postavljeni postulatori. Na primjer, pitam: treba li prakticiranje ovih vrlina tretirati na isti način za sve? U mnogim slučajevima se čini kao da čitamo fotokopije, tj. prefabricirane dijagrame!

Primjerice, pripremamo se za jubilarnu godinu i Papa je upravo jučer o tome govorio nakon marijanske molitve Anđeo Gospodnji. Tema idućeg Jubileja bit će – znamo – krepost nade: a koje mjesto ona ima u našem Positio? Nalazimo li tu, s obzirom na ono što Drugi vatikanski sabor uči, da „iščekivanje nove zemlje nipošto ne smije oslabiti, nego, dapače, mora razbuditi skrb ua oblikovanjem ove zemlje, gdje raste ono Tijelo nove ljudske obitelji koje već može pružiti neki obris novog svijeta“?[11]

Tu mislim i na stožernu krepost razboritosti: hoće li biti tretirana na isti način ako se radi o ocu/majci obitelji, redovničkom poglavaru ili jednostavnoj redovničkoj osobi? Čak i papi? Neki mi je biskup prije nekoliko dana povjerio: „Vjerujem da je u naše vrijeme potrebno temeljito preispitati način proučavanja življenja kreposti“.

U. von Balthasar je u svom djelu posvećenom Tereziji od Lisieuxa i Elizabeti Dijonskoj pod naslovom Sorelle nello spirito [Sestre u duhu, op. prev.] napravio razliku, također vrlo provokativnu, između „običajne“ svetosti i „posebne“ ili „reprezentativne“ svetosti, kojom Bog, za dobro Crkve i zajednice, uzdiže jednu osobu do vrlo posebnog primjera svetosti”.[12] Von Balthasar nastavlja:

S ovom razlikom između „običajne“ i „reprezentativne“ svetosti povezana je još jedna prilično drugačija svetost. Unutar Crkve, koja je tijelo Kristovo, postoje poslanja i putovi svetosti koji od tijela teže više prema glavi i drugi koji od glave teže više prema tijelu. Iako glava i udovi čine jedno tijelo, iako Krist i Crkva žive jedinom, jedinstvenom milošću i svetošću Krista i Boga, ipak postoji određena polarnost unutar ovog jedinstva. Ona se očituje upravo u kontekstu diferenciranih svetosti. Ima poslanja, koje padaju na Crkvu poput nebeske munje, jer joj moraju posvijestiti jedinstvenu i neponovljivu volju Božju prema njoj; ali postoje i drugi koji rastu iz srca Crkve, zajednica, vjerskih redova i koji zbog svoje čistoće i koherentnosti postaju uzor drugima. Prvi dolaze od Boga i razvijaju se u Crkvi, koja ih, ako želi poslušati Duha Svetoga, mora prihvatiti i ugraditi u konkretnu puninu vlastite svetosti; potonji su rođeni iz Crkve i cvijeće su koje je ona, u svojoj plodnoj milosti, učinila da procvjetaju i koje prikazuje Bogu kao svoje prvine. Oba ova tipa svetaca žive od iste Božje svetosti i oba su kršćani i ujedno crkveni. Oboje, dakle, pokazuju svoj kršćanski duh kroz svoj crkveni duh. Međutim, prva skupina ima neusporedivo izraženiji otisak od druge. Ona obuhvaća one jasne oblike svetosti, koje sam Bog postavlja kao prekretnice, kao razlikovne znakove, kao valjane sheme objašnjenja njegova evanđelja za danas, a možda i za buduća stoljeća. Oni su nepobitni, neopipljivi, nedjeljivi poput prostih brojeva; priopćuju ono što božanski Duh, koji je uvijek živ i diše gdje hoće, otkrivajući uvijek nove aspekte svoje neiscrpne objave, kani očitovati upravo u naše dane. U kanonizaciji prve skupine više je Crkva ta koja sluša Gospodina; međutim, u kanonizaciji druge skupine više je Gospodin taj koji pristaje na pravu želju svoje Crkve. Ali budući da je Crkvi važnije udovoljavati željama Božjim, a ne obrnuto, važnije joj je i pažljivo tražiti i primati one svece koje joj on jasno, bez imalo sumnje, šalje, kako bi njihovu poruku učinio svojom vlastitom, kao i da izmoli i omogući svojom općom svetošću pojavu sličnih božanskih poslanika, a ne da podiže, da tako kažemo vlastitom voljom, velik broj svetaca.[13]

To su također pitanja koja se tiču ​​rada postulatora; ne samo njih, nego cijeloga Dikasterija. Kakve svetačke figure Crkva danas treba? Nije uopće riječ o „odabiru“ postupaka, nego o tome da se na adekvatan način istakne ono što je poruka, provokacija za današnjicu, koja dolazi iz povijesti svetosti.

To je zahtjev koji obično upućujemo dijecezanskim biskupima kada dolaze u Dikasterij u posjet Ad limina. Koje svetačke figure Crkva danas treba? Neki važni simptomi za odgovor na ovo pitanje su prisutnost ili odsutnost glasa svetosti, koji proizlazi iz uvjerenja vjernika o svetosti osobe i ima kao logičnu posljedicu opće uvjerenje o učinkovitosti njezina zagovora kod Gospodina. To se zatim pokazuje kao fama signorum. Zapravo, odsutnost „znakova“ prvi je i ozbiljan simptom odsutnosti pravog „glasa svetosti“.

Željeli smo razmišljati o ovim temama i na simpoziju u listopadu 2022., čiji je zbornik radova nedavno objavljen.[14] U svom uvodnom pozdravu u Zborniku rekao sam da je uspostava čvrste i raširene fame sanctitatis uvijek bila temeljni uvjet za pokretanje kauze za beatifikaciju i kanonizaciju. Međutim, u posljednjim desetljećima čini se da je ovaj temelj otišao u drugi plan. To je razlog zašto se Dikasterij 31. svibnja 2021. pobrinuo da pošalje pismo svim biskupima s preporukom provjere dosljednosti i autentičnosti glasa svetosti i značenja fama signorum.

Odnos povjerenja

Govoreći o zadaći postulatora, papa Benedikt XVI. također je rekao da je to služba „povjerenja“ i ona raste kako u odnosu prema dijecezanskom biskupu za cjelovito, objektivno i sadržajno valjano proučavanje kauza, tako i u odnosu prema Dikasteriju za kauze svetaca, „u proceduralnom traženju istine do koje se treba doći putem odgovarajuće rasprave, a koja u obzir uzima moralnu sigurnost koju treba steći realno dostupnim sredstvima dokazivanja“. Ovim dvama izvješćima dodao bih i treći, koji se tiče osoba koje promiču određenu stvar i uključuje objektivno i istinito predstavljanje kandidata za čast oltara.

Upotrijebljen je izraz: „proceduralna potraga za istinom“. To je izraz koji svakako treba dodatno proučavati. No, svakako je isključeno da se to odnosi na formalnu istinu, koja međutim ne bi odgovarala djelotvornoj istini. Neki to tako shvaćaju za građanske procese, ali za naše procese takvo tumačenje nije dopustivo!

Za nas izraz „proceduralna potraga za istinom“ ukazuje na to da je glavno mjesto potrage za istinom dijalog. Benedikt XVI. govorio je o „primjerenoj raspravi“! S jedne strane, to podrazumijeva punu legitimnost postulatora da postavlja zahtjeve, zahtjeve za reviziju itd.; s druge strane također uključuje legitimitet da Dikasterij traži daljnje informacije i pojašnjenja.[15]

Nalazimo se, dragi prijatelji, u Tjednu molitve za jedinstvo kršćana. Zborna molitve u misi za ovu posebnu okolnost potiče nas da molimo Gospodina da ponudimo ljudima svjedočanstvo istine. To je svrha procesa koji se održavaju u našem Dikasteriju. Slijedeći utvrđenu proceduru, konačni sud nikada neće biti shvaćen ni kao „promaknuće“ ni kao „osuda“ sluge Božjega, nego uvijek kao potraga za „istinom“ koja je usmjerena isključivo na slavu Božju i dobrobit Božjega naroda. Istina je to koja nije teoretska, nego konkretna, jer u svojim blaženicima i svecima Božji narod ima uzore koje treba nasljedovati i zagovornike koje može zazivati.

Rim, Samostan braće kapucina, Vittorio Veneto, 22. siječnja 2024.

Marcello kard. Semeraro

[1] Benedikt XVI., Govor članovima Kongregacije od 17. prosinca 2007.

[2] Benedikt XVI., Govor cit.

[3] Franjo, Govor članovima Kongregacije od 12. prosinca 2019.

[4] Don Chisciotte della Mancia, II, 51.

[5] Franjo, Govor cit.

[6] Alcuinus, Epistola CLXXII: PL 10, 444.

[7] Djelo je objavljeno u 11 svezaka između 1916. i 1933. G. B. Montini ga često citira i kao nadbiskupa Milana i kao papu.

[8] H. Brémond, Histoire litteraire… cit., t. II, str. 194 (ur. J. Millon – 2006., I, str. 563).

[9] Papa Franjo podsjeća na to u br. 26 Apost. pobudnice C’est la confiance od 15. listopada 2023.

[10]  J. De Kesel, Cristiani in un mondo che non lo è più. La fede nella società moderna, LEV, Vatikan, 2023., str. 110.

[11] Gaudium et spes, br. 39.

[12] H. U. v. Balthasar, Sorelle nello Spirito. Teresa di Lisieux ed Elisabetta di Digione, Jaca Book, Milano, 2017., str. 25.

[13] Von Balthasar, Sorelle nello Spirito cit., str. 26-27.

[14] Usp. Dikasterij za kauze svetaca, La Santità oggi. Atti del Convegno di studio, Rim, 2022. („Sussidi per lo studio delle Cause dei Santi“, 12).

[15] Ponekad se, nažalost, događa da ponašanje postulatora prilično nalikuje ponašanju nekih branitelja u građanskim procesima koji dokaze ne koriste kako bi osigurali da istina izađe na vidjelo, već kako bi ih uvjerili da njihov slučaj ima sve preduvjete da završi pozitivno! Kad bi se to dogodilo, ne bi se radilo samo o neispunjenju dužnosti povjerenja, nego i ometanju službe postulatora.