Kanada: Misa za žrtve Bleiburga i križnih puteva

Kako su već više od dva mjeseca sve crkve u biskupijama Toronto i Hamilton zatvorene za vjernike zbog pandemije izazvane koronavirusom, župnici redovito dnevno i nedjeljom slave mise te ih svi župljani mogu pratiti preko društvenih mreža. Hrvatske župe su na maloj udaljenosti jedna od druge te su se svećenici zajedno s redovnicama dogovorili ovu nedjelju slaviti zajedno misu. Također potaknuti i 75. obljetnicom nevino stradalih žrtava Bleiburga i križnih puteva u svibnju 1945. godine.

Misno slavlje predvodio je župni suradnik u župi Presvetog Trojstva u Oakwillu i delegat hrvatske inozemne pastve za Kanadu don Ivan Vukšić, a propovijedao je župnik u župi Kraljice Mira u Norvalu fra Marko Puljić. Koncelebrirali su i vlč. Ilija Petković (župnik župe Presvetog Trojstva u Oakwillu), vlč. Marko Štefanec (župnik župe Svetog Križa u Hamiltonu), vlč. Božidar Tenšek (župnik župe Hrvatskih mučenika u Mississaugi), dok vlč. Mladen Horvat (župnik župe Naše Gospe Kraljice Hrvata u Torontu) nije mogao biti prisutan zbog drugih obaveza, ali se pridružio u molitvi. Na misi su sudjelovale i redovnice iz Oakwilla: s. Bernardette Copak, s. Smiljana Delonga i s. Bernarda Mikulić. Misna čitanja čitao je bogoslov iz Mississauge Marko Bušić. Cijelo misno slavlje mnogi Hrvati, župljani spomenutih župa mogli su pratiti uživo preko društvenih mreža, za što se pobrinuo vlč. Marko Štefanec iz Hamiltona.

Fra Marko je u propovijedi uz poruku ove nedjelje podsjetio i na teška i žalosna događanja na završetku drugog svjetskog rata.

Djela apostolska zorno opisuju i svjedoče što se sve događalo po djelovanju apostola i prve Crkve. Na taj način nam svjedoče da je Duh Sveti onaj koji vodi svoju Crkvu. Iako smo mi svi samo ljudi, sa svojim pogreškama i manama, slabostima i nesavršenostima, Duh Sveti je jamstvo budućnosti Kristove Crkve, rekao je fra Marko.

Kad se gleda kroz povijest Crkve možemo prepoznati djelovanje Duha Svetoga, koji je vjernicima pomogao izdržati najrazličitije nevolje i poteškoće u životu. Tako je bilo i u povijesti našega hrvatskog naroda i života Kristove Crkve u njemu, primijetio je fra Marko.

Stranci, koji posjete našu Domovinu obično kažu da je divna, prelijepa, raznolika i čarobna, te jedan od takvih napisa: „Ne čudi me što je zovete ‘Lijepa naša’, kad je uistinu tako lijepa“! Možda nam je i to – što je lijepa – kroz povijest stvaralo probleme, jer ono što je lijepo mnogi žele osvojiti za sebe, posjedovati, imati. To se obično postiže silom i nasiljem. Pogotovo što smo bili smješteni između istočnih i zapadnih carstava u prošlosti, te raznih drugih sila, poglavito u vrijeme dok smo bili „predziđe kršćanstva“, trajno smo bili izloženi napadima i stradavanjima s raznih strana. A takva stradanja uvijek nanose zlo nedužnim i jednostavnim ljudima koji žele samo jedno: živjeti u miru i svome potomstvu osigurati budućnost. Međutim, vrlo često nije bilo tako. Vrlo često smo se kao pojedinci i kao narod našli u situacijama kad smo poput Krista na križu (Mt 27,46) izricali svoju bol riječima psalma „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“ (Ps 22,1). Takvi trenuci obično vode u pomisao da smo uistinu ostavljeni, zaboravljeni, da smo siročad, prokomentirao je fra Marko.

Takva ostavljenost i beznadnost pogodila nas je kao narod vrlo snažno prije 75 godina, nakon završetka Drugog svjetskog rata. Kad završi rat, bilo bi normalno da se onda napetosti i stradanja počinju smirivati, ali te nesretne godine 1945., kad je u Europi službeno prestao rat, stradanje našeg hrvatskog naroda bilo je na vrhuncu. Komunisti su počeli s ubijanjem vojnika koji su predali oružje, civila – staraca, žena i djece – svećenika, bogoslova, sjemeništaraca, redovnica, na najokrutniji način, počevši od 15. svibnja pa nadalje. Zašto? Na to nećemo nikada moći naći pravi odgovor, ali on se uvijek može prepoznati u činjenici da Sotona, Đavao, može zavladati čovjekovim mislima i planovima. Kad se to dogodi onda on čovjeka pretvoriti u nečovjeka. Kad se to dogodi, onda se zlu ne vidi kraj ni konac. Kao ono na Kalvariji, najveći Pravednik koji se ikada pojavio na Zemlji biva ponižen na najokrutniji način s ciljem i željom da ga se uništi i da nestane, rekao je fra Marko.

Ali upravo tu, gdje je smrt, to jest Zli očekivao i gledao svoju pobjedu, rađa se nešto novo. S umiranjem Božjega Sina na križu započinje se rađati novi život, proslavljeni život, život koji nas stavlja na put i vodi u Božji zagrljaj, iz kojeg smo nekada davno kao ljudi ispali grijehom naših praroditelja, Adama i Eve. Krist pobjeđuje smrt i kao uskrsnuli dolazi svojim učenicima. Potvrđuje im da će i dalje trajno ostati s njima i svima koji ga prihvate kao Spasitelja. Tada im je postalo jasnije što im je ono želio reći na Posljednjoj večeri i poučio ih da onaj kruh postaje njegovo živo i pravo tijelo, a vino njegova živa i prava krv. Da, upravo tu u toj euharistijskoj nazočnosti Krist je najsnažnije ostao s nama i snagom Duha Svetoga prepoznajemo da nismo nikada ostavljeni kao siročad, poručio je fra Marko.

Dok danas u ovoj misi preporučujemo Božjem milosrđu duše naše pokojne braće i sestara, žrtava ratnih i poratnih stradanja, mi hrvatski svećenici, skupa s redovnicama, koji vam služimo u ovom dijelu Ontarija u Kanadi, molimo Gospodina da naši mladi i djeca u našim župama i obiteljima prepoznaju u nama i u svima vama djelovanje Duha Svetoga, blizinu Božju. Mi vjerujemo i znamo: Duh Sveti nas oslobađa od straha i pomaže nam pronaći pravi smisao svoga života, bez obzira pred kakve poteškoće nas život dovede. Znademo i vjerujemo da smo potrebni jedni drugima i da jednim drugima trebamo i možemo pomoći na putu vjere i traženja smisla svoga života. Neka nas Gospodin u tome pomogne i blagoslovi, zaključio je fra Marko.