U slavlju su koncelebrirali kancelar Nadbiskupskoga duhovnog stola mons. Stjepan Večković, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog prečasni mons. Stjepan Kožul, biskupski vikar za pastoral prečasni mr. Marko Kovač i drugi svećenici.

– Ovo vrijeme pandemije, ovo vrijeme nakon potresa, sve nas poziva na zajedništvo. Da zajednički gledamo unaprijed. Da u prvom redu gledamo na dobro čovjeka, na njegovo zdravlje i duše i tijela. I da svi, svaki sa svoje strane, poštujući pojedine kompetencije, učinimo ono što je moguće za našu sadašnjost, gledajući na budućnost. Imamo tu nadu i imamo pravo nadati se. Božić nas na to poziva – poručio je kardinal na početku slavlja, pozdravivši te od srca čestitajući vjernicima Božić, kako je rekao, blagdan Božje blizine.

Kardinal se ukratko osvrnuo i na posebne okolnosti ovogodišnje proslave Božića, istaknuvši da su zagrebački pomoćni biskupi pohodili vjernike koji ne mogu slaviti mise u svojim crkvama, nego ih slave na otvorenome pokraj potresom ranjene crkve. Kako su slavlju prisustvovali i predstavnici državnih vlasti: predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković, predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković te ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, pozdravivši ih, Kardinal je napomenuo kako se u njihovoj gesti također vidi znak za budućnost.

U homiliji je kardinal, razmišljajući o Božiću koji otkriva jedinstvenost Božje nasuprot ljudske logike, istaknuo vrlinu poniznosti, pozvavši vjernike na molitvu za oboljele i zdravstveno osoblje.

– Danas na svetkovinu Božića sabrali smo se u posebnim okolnostima pandemije u našoj prvostolnici, koja je ranjena potresom, da navijestimo veliku radost koja glasi: „Bog je postao čovjekom“ – započeo je Kardinal homiliju, rastumačivši da Onaj, koji je nebo ispunio milijardama galaksija, postaje malo dijete i započinje od Betlehema. Ujedno, Onaj, koji je odijelio svjetlo od tmina, nebo od zemlje, koji je stvorio svemir, dozvoljava da ga pribiju na križ.

– U svemu tome mora biti nešto uistinu istinito. Ako su za našeg Boga vrhunska mjesta očitovanja betlehemske jaslice i kalvarijski križ, naša se vjera ne može ni razumjeti, ni tumačiti drugačije nego samo Božjom logikom. To su Božji putovi. To je Božja istina – naglasio je kardinal. Napomenuo je kako u Betlehemu i na Kalvariji nema iluzije, nema prevare, ni laži jer je Bog tamo gdje se razum skandalizira, gdje se ljudska narav opire, gdje se čovjek ne želi naći.

Citirajući mističarku Simone Weil, kardinal je kazao kako je kršćanski život razumljiv samo tada kad je u njemu nešto ne sasvim objašnjivo. – Bog je vjerojatan samo ako je u njemu nešto nevjerojatno. Bog je vjerojatan samo ako je u njemu nešto više: objava u snu, djevica koja rađa Boga, jaslice, križ, anđeoska blizina. Samo je Bog mogao izabrati taj put. Ponizni mu vjeruju, radosni što je Bog tako slobodan i tako velik, da rado uzima ono što čovjek ne bi izabra – obrazložio je kardinal.

U nastavku homilije kardinal Bozanić govorio je o poniznosti koju Gospodin ljubi i u kojoj se očituje Božje iznenađenje. – Pogledao je na poniznost službenice svoje, na jednostavnost betlehemske štalice, na skromnost pastira. Bog u poniznosti: to je izazov, to je revolucija Božića – naglasio je kardinal, upozorivši da Betlehemski događaj nije lirski ili emotivan interval ljudskoga života, već da Božić pokreće sud svijetu, a istodobno otkupljuje te spašava čovjeka. – Nisu jaslice samo neke intimne obiteljske epizode, one pokreću tihu temeljitu promjenu svjetskih procesa, kazao je kardinal.

Pozvao se i na riječi božićne poruke koju je vjernicima uputio 17. prosinca ove godine. Poručivši kako se u svakidašnjem praćenju vijesti, u izravnim ili neizravnim saznanjima o nevoljama i tegobama s kojima se ljudi susreću, lako pojave dvojbe, nesigurnosti, potištenost i pitanja, dodao je da se zbog vanjskih ograničenja brže odustaje od planiranoga. – Pogled postaje kraći, a budućnost maglovitija. Čini se da se širi duh bespomoćnosti, uz pojavljivanje raznih samozvanih proroka nesreće, prijetnje i straha. Ali, Krist je došao. Bog je u svome Sinu spasio svijet.

Po njegovim riječima, ljudi koji su u svojoj poniznosti radosno prihvatili Spasitelja pokazuju stav razmatranja i klanjanja. – Nisu jaki niti vide budućnost ljudi koji se služe nasiljem, jaki su krotki i ponizni, jer je nasilje uvijek znak nedostatka, i ljubavi i razuma, znak nedostatka nade. “Božić je prepun nade, jer nudi susret, traženje bližnjih, razumijevanje i sućut – kazao je kardinal, naglasivši da je Božić prepun nade jer nudi susret, traženje bližnjih, razumijevanje i sućut.

Budući da neprihvaćanjem Boga čovjek odbija nadu, naglasio je kako je najveća drama za čovjeka odmak i skrivanje od Boga. – Kroz povijest svijeta struji ljudsko distanciranje i napuštenost. U svojoj ljubavi Bog se očituje tako da bude svima vidljiv i svima dostupan. Preuzima na sebe teret udaljenosti i ostvaruje blizinu. Uzdignut je na križ da bi sve privukao k sebi – kazao je kardinal, pozvavši vjernike da ovih dana posebno mole za obitelji, teško bolesne, zdravstveno osoblje te prestanak pandemije.

– Molimo Isusa za sve koji su u teškim duhovnim i materijalnim teškoćama. Svoje molitve uzdignimo velikome Bogu, koji je, da bi se sasvim približio nama, postao malo Dijete. Molimo Njega za sve potrebe našega Grada, hrvatske domovine i svijeta – poručio je kardinal Bozanić.

Na kraju homilije, kardinal je, posebno istaknuvši sve one koji su euharistijsko slavlje pratili posredstvom radija i televizije, vjernicima čestitao Božić te na sve zazvao zagovor blaženoga Alojzija Stepinca, obraćajući im se njegovim riječima: – Dolazak Isusa Krista na svijet u svetoj Božićnoj noći, jest najveći događaj u ljudskoj povijesti. Dolazak Boga na svijet u slici djeteta, da spasi ljude, jest najveće dobročinstvo Božje… Neka se dakle udruže sva kršćanska srca, neka se stope u jedan svi glasovi ljudski, neka se ujedine u jednu nepreglednu povorku svi kršćani i izvrše ono, što pjevamo u onoj lijepoj božićnoj pjesmi: ‘Malo Dijete pohodite – vi u Betlemu – Poklonite se svi duboko – Bogu svojemu’!“ (Usp. Homilije za sve nedjelje i blagdane u godini, Zagreb, 1957., str. 19.).