Na početku misnog slavlja uvodne misli izrekao je mons. Stjepan Kožul, predstavljajući pedesetogodišnji svećenički hod ovogodišnjih zlatomisnika zaređenih u Zagrebačkoj prvostolnici 1971. godine. Zatim je poimence predstavio prisutne slavljenike: vlč. Zvonimira Martineza, umirovljenog svećenika Bjelovarsko-križevačke biskupije, vlč. Matiju Šprišića, umirovljenog svećenik Požeške biskupije, vlč. Stjepana Račića, umirovljenog svećenik Sisačke biskupije, vlč. Ivana Vugrinčića, župnika u Gornjem Mihaljevcu (Međimurje) iz Varaždinske biskupije.

Predstavio je i zlatomisnike Zagrebačke nadbiskupije: mons. Zvonimira Sekelja i mons. Stjepana Kožula, kanonike Prvostolnog Kaptola zagrebačkog, vlč. Zlatka Golubića, supsidijara u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu, vlč. Dragutina Mostečaka, vlč. Marijan Pavlenića, vlč. Stjepana Penića i vlč. Jurja Župančića, umirovljene svećenike, vlč. Franju Mezaka, župnika u Desiniću i dr. Josipa Beljana, suradnika Glasnika svetog Josipa. Prisutni su bili i zlatomisnici franjevci: fra Ante Perković, OFM na službi u Slavonskom Brod, fra Josip Vrdoljak, djelatan u samostanu Svete Marije na Poratu te fra Mirko Gregov, djelatan u Franjevačkom samostanu u Ogulinu.

Svetom Josipu Bog je povjerio ono najvrjednije što je imao – Isusa i Marija, rekao je kardinal Bozanić u homiliji. „Isusa da se brine o njemu, da ga odgaja, da mu bude otac pred zakonom i ljudima, iako ustvari nije Njegov otac, ali da se za njega očinski brine. Također, da se brine sa svim srcem za Mariju, kao za ženu, iako nije bila njegova žena u punom smislu jer je bila od Boga osjenjenja, izabrana i od Boga određena“, rekao je kardinal Bozanić, ističući da i svećenici imaju slično poslanje.

 „Svaki se svećenik brine da Isus bude nazočan u narodu i to po svetoj euharistiji i da čuva Isusovu prisutnost, da se Isusu klanja, da upravo Njega približava narodu, da Isusa štuje kako bi ga mogli i drugi po primjeru svećenika štovati. Moramo očuvati i štovati Mariju, koja je slika Crkve, i tu Crkvu ljubimo i čuvamo. Mi svećenici smo čuvari, jer čuvamo najvrjednije na svijetu Isusa, Mariju i Crkvu. U toj Božjoj službi svećenik je svećenik do kraja svog života“, rekao je, između ostalog, tom prigodom kardinal Bozanić te okupljenim zlatomisnicima poručio:

 „Zahvaljujem danas vama za službu koju ste vršili i za službu koju vršite i onu koju ćete do kraja svojega života vršiti u Crkvi. S vama sam da zajedno molimo Boga. Ovdje smo okupljeni u molitvi jedni za druge, ali i za subraću koja su pokojna, da i oni iz Božje blizine budu naša pomoć“, rekao je.

Kardinal Bozanić u propovijedi se osvrnuo i na preč. Marijana Radanovića, primjer dobrog svećenika. „Ovdje se spominjemo svećenika, koji je poput svetog Josipa, u ona teška vremena živio za Crkvu i sanjao, ali i izgradio crkvu zgradu, i zahvaljujući njemu danas ovdje imamo Nacionalno svetište svetog Josipa“, rekao je.

 Nakon misnog slavlja, kardinal Bozanić, kojemu je ovo u Godini svetog Josipa treći posjet Josipovu svetištu, blagoslovio je novoizgrađeno svetohranište. Zahvalnost za prisutnost kardinala Bozanića u Josipovu svetištu iskazao je rektor Svetišta mons. Antun Sente.

„Prilikom prvog posjeta o svetkovini Josipa zaručnika BD Marije blagoslovili ste zavjetni kalež i ciborij. Za vrijeme drugog posjeta, vidjeli ste Svetište ukrašeno vitrajima, a sada, prigodom Vašeg trećeg dolaska u Godini svetog Josipa blagoslivljate novo svetohranište. Nadamo se i Vašem četvrtom dolasku u Svetište i želimo da tada blagoslovite mozaik koji bi se uskoro trebao početi postavljati u prezbiteriju Svetišta“, podsjetio je mons. Sente, rekavši da je sve to samo vanjski znak duhovne snage koje ovo Svetište pokazuje.

„Svetohranište, zavjetni kalež i ciborij dar je pobožnih vjernika, koji su u protekloj godini dana radosno darivali svoje zlatne predmete, ne bi li tako zahvalili dragom Bogu i svetom Josipu na primljenim milostima, te mu preporučili svoje i živote svojih bližnjih“, rekao je mons. Sente te u znak zahvale i brige za Svetište kardinalu darovao sliku svetog Josipa, rad akademskog slikara Josipa Botterija Dinija, koji je ujedno i autora vitraja i mozaika u Svetištu.

 Novo svetohranište u Josipovu svetištu

Poznato je da je mons. Marijan Radanović, graditelj Svetišta, često govorio kako je postojeće svetohranište u Nacionalnom svetištu svetog Josipa premalo u odnosu na veličinu crkve, i čekalo se prikladno vrijeme za izradu većeg svetohraništa. Zahvaljujući darovima Josipovih štovatelja ta se ideja mogla ostvariti u ovo vrijeme. Akademski grafičar prof. Hrvoje Ljubić, kojemu je najpoznatije djelo sarkofag blaženog Alojzija Stepinca u Zagrebačkoj katedrali, pristupio je izradi prednje i stražnje strane svetohraništa.

Prednja strana prikazuje posjet Trojice Abrahamu koji mu navijestiše da će njegova žena Sara za godinu dana roditi sina. Abraham će mu nadjenuti ime Izak. A u rodoslovlju Isusa Krista čitamo: „Abrahamu se rodi Izak, Izaku se rodi Jakov (…) Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.“

Inspiracija je pronađena po jedinstvenom remek – djelu ikoni Andreja Rubljova koje u sebi nosi teološku dubinu i bogatstvo simbola. Na prednjoj vratnici svetohraništa se vide Trojica oko stola na kojemu je kalež, a u pozadini simbolika grada Nebeskog Jeruzalema u kojoj će ustrajniji prepoznati neke konture karlovačkog svetišta.

Zadnja strana prikazuje čin kada Isus pere noge apostolima prije posljednje večere, znak poniznosti koja ponajprije svećenika, a onda i svakog onoga koji pristupa otajstvu živoga Boga u prilici kruha – svetoj hostiji, poziva na poniznost i zahvalnost za dar Božanske hrane.

Sadržaj opisanih vratnica osmisli su dvojica prijatelja mons. Marinko Mlakić, generalni vikar Šibenske biskupije i mons. Antun Sente, ml., rektor Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu. Vanjske dimenzije svetohraništa su 90 x 70 centimetara, a unutarnje 80 x 60 centimetara.

Vanjsku konstrukciju od kvalitetnog mramora izrado je majstor Stanko Sente, opisane reljefe u srebru i zlatu prof. Hrvoje Ljubić uz asistenciju Borisa Pokosa. Ovim djelom Nacionalno svetište čuva novu vrijednu umjetninu te ponovno potvrđuje duhovnu i kulturnu destinaciju grada Karlovaca.