U razgovoru kardinal Mario Grech ističe da je Crkva u Indiji „živa Crkva, puna entuzijazma“ te da ona „iako je manjina, ima viziju“. Nadodaje da je doživio „snažan poticaj indijskih redovnica osnaživanju žena u Crkvi“. S njim je razgovarao vatikanski novinar Salvatore Cernuzio.

„Nisam išao kao turist već sam želio dobro upoznati mjesnu Crkvu. Vratio sam se crkveno obogaćeniji nego što sam otišao, jer sam upoznao Crkvu s mnogo boja, kako zbog činjenice da u Indiji imamo tri obreda, tako i zbog toga što je to Crkva koja živi u multireligijskom kontekstu. Tu su kršćani, hindusi, muslimani i druge kršćanske konfesije”, kaže glavni tajnik Sinode: „Da, to je živa Crkva, puna entuzijazma, iako je manjina (katolika je oko 2%), ali ima viziju.“

Kakvu viziju?

Evangelizacijsku viziju. U Indiji je Crkva koja je plod misionarskog duha, to je jedna od stvari koja me najviše dirnula. Osim toga, dolazeći s Malte, nisam znao da sam pored nekoliko biskupa – ne jednog, ne dvojice, nego njih nekoliko – koji su mi rekli da su oni svećenici ili biskupi jer su naišli na podršku moje biskupije. Nisam to očekivao.

Usred ovih brojnih „boja“, kako je primljen poziv na sinodalnost i kako je življen sinodski hod? Uzimajući u obzir mnoge različitosti te različitosti pogleda koji možda predstavljaju prepreku zajedničkom putu…

Prije susreta s Indijskom biskupskom konferencijom proveo sam dva dana s nadbiskupom Bangalorea. Uz ovog biskupa bio je još jedan pastir koji mi je rekao da je uspio uključiti mnogo, mnogo ljudi, uključujući i muslimane i hinduse. To me raduje jer je jedno od usmjerenja sinodskog hoda bilo ne samo slušati svoje, već otvoriti određene načine za uključivanje drugih. Izazova svakako ima, ali kako su se biskupi trudili i kako djeluju, to znači da pokušavaju graditi mostove, kako bi zajedništvo bilo šire. Dok svaki od nas poštuje vlastiti identitet, možemo biti u mogućnosti hoditi zajedno i pronaći načine za ostvarenje zajedničkog cilja svih nas: naviještanje Krista današnjem svijetu.

Kakva su iskustva ovih muslimanskih i hinduističkih vjernika?

Primjerice, kada sam posjetio džamiju u Bangaloreu, bio sam iznenađen kako su nas muslimani primili i koliko su bili zainteresirani za razumijevanje što ovaj sinodski proces znači u Katoličkoj Crkvi. Zapravo, nadam se da će posjet pomoći mjesnoj Crkvi da podupre dijalog s braćom i sestrama muslimanima. Nadalje, moje putovanje poklopilo se s putovanjem Svetog Oca u Bahrein i oni su izrazili divljenje i zahvalnost Papinoj bliskosti s islamom u stvaranju mostova. Jedno od pitanja koje su mi postavili bilo je kako religije mogu pomoći čovjeku da prevlada ratove, sukobe, nasilje. Kad su me zamolili da se upišem u Knjigu posjeta, pokušao sam dodatno odgovoriti napisavši da oni koji vjeruju u Boga ne mogu ne staviti se u hod za svijet koji više poštuje ljudsko dostojanstvo, svijet koji istinski želi mir i koji će stoga biti sposoban nadvladati nepravde, nasilje, sukobe.

Kakav je odgovor bio iz Indije u prvoj fazi sinodskog hoda, konzultativnoj fazi?

Latinska Crkva ima 132 biskupije. Od toga je njih 129 odgovorilo. Sudjelovalo je gotovo 100% partikularnih Crkava, ali i druge Crkve te eparhije. Znam da su radili vrlo dobro, stvorili su grupe za planiranje konzultacija ili su čak predložili programe formacije za ljude i pastoralne radnike, unatoč teškoćama vezanim uz Covid i golemim udaljenostima. Konzultacije su tako stigle ne samo u gradove, već i u sela.

A glede tema, koji su zahtjevi, žurnosti, stavovi izneseni?

Mnogo ih je, osobito za uključivanje laika. Zato sam u svojim intervencijama tijekom putovanja govorio o krštenju koje nam daje „građanstvo“ u Crkvi. Crkva u Indiji ulaže velike napore da uključi sve veći broj laika u misije i aktivnosti.

Glede pitanja žena: U Indiji je prisutan kastinski društveni sustav, veliki dio ženske populacije i dalje živi u uvjetima diskriminacije i inferiornosti, a dramatične vijesti stižu i iz Crkve o položaju redovnica. Kako se suočavalo s ovim problemom?

I sam sam biskupima postavljao ovo pitanje o uključivanju žena i koji su njihovi prijedlozi. Rekli su mi da su vjernici prije svega pridonijeli traženju emancipiranije uloge žena. Općenito, ljudi nisu izgledali jako zabrinuti oko ovog pitanja, to nije jedno od pitanja u središtu društvene rasprave. U Crkvi da. I redovnice su formulirale razmišljanja kako bi pomogli Crkvi da prepozna prisutnost žena, njihove vještine, njihov doprinos u proročanstvu Crkve.

Prema ovome što kažete, tamo gdje nema poticaja od strane društva za većim uvažavanjem žena, može li se to, stoga, pronaći u Crkvi?

Da, to je vrlo zanimljivo. To me je potaknulo na puno razmišljanja… Redovnice u Indiji našle su hrabrosti izraziti se. Mnogo ih je u zemlji, imaju mnogo zvanja.

Koji su prijedlozi biskupa? Jer govorimo o davanju više prostora i cijenjenju žena, no što se misli učiniti u praksi?

Biskupi su zabilježili i naglasili te glasove, za sada još nema odluke. Ali činjenica da je to naglasila i biskupska konferencija u poslanim izvješćima, znači da postoji traženje vrste odgovora. Traženje također svjetla o tome kako krenuti naprijed uz sudjelovanje i suradnju žena.

Kako ovo iskustvo pridonosi radu Glavnog tajništva Sinode?

Svjesni smo da azijski svijet ima puno toga čemu nas može poučiti. Oni ne samo da čekaju doprinos od Crkve, već i sami imaju za ponuditi mnoge doprinose, poznavajući također tradicije i kontekste u kojima se neki moraju boriti za vjeru. Posebice Indija koja je gotovo kao kontinent. Jedna od stvari koja mi je ostala među onim što mi je rekao jedan biskup jest važnost bazičnih crkvenih zajednica koje već djeluju u sinodskom kontekstu. Budućnost Crkve, rekao mi je, je u tim malim zajednicama koje mogu biti poput soli u hrani i dati okus životu. Evo, i to bi mogao biti put za evangelizaciju: ne velike skupine, nego male zajednice. Kako je govorio Benedikt XVI., „kreativna manjina“. Ovo malo mijenja naše sheme.