Da bih pisao o svojim odnosima i o susretima s Josephom Ratzingerom / Benediktom XVI., moram pisati o doslovno dvije trećine svog života. Naši su se putevi stalno križali. Upoznali smo se 1963. godine, dakle prije točno šezdeset godina, tijekom jedne konferencije na biskupijskoj akademiji u Stuttgartu. Tada je on već bio zvijezda u usponu na teološkom nebu i održao je, na što smo kasnije već navikli, briljantno predavanje o nauku o euharistiji. Ja sam bio nepoznat, šest godina mlađi, pripremao sam se za habilitaciju na Sveučilištu u Tübingenu. Od tada smo se susretali i surađivali u svim životnim razdobljima kao profesori, biskupi, kardinali i, konačno, tijekom osam godina pontifikata Benedikta XVI.

Kako i priliči dobroj teologiji, vodili smo i javne rasprave. Međutim, ako netko iz ovoga zaključi da je postojala otuđenost ili čak neprijateljstvo, taj je razumio malo ili nimalo od teologije. Zapravo, kao i svaka znanost, teologija također živi od rasprava, a mislilac se časti promišljanjem. Stoga je naš odnos oduvijek obilježen međusobnim poštovanjem i nadasve zajedničkom ukorijenjenošću u vjeri Crkve, kao i zajedničkom odgovornošću za jedinstvo Crkve te za veće ekumensko jedinstvo Crkava. Prije Božića, 10. prosinca 2022., dakle točno 20 dana prije njegovog odlaska, papa emeritus mi je napisao ljubazno pismo, koje otkriva našu zajedničku brigu pred krizom u Crkvi.

U pismu se ponovno pojavljuje napetost u kojoj se kreće svaka ispravna teologija, naime vjernost obvezujućem apostolskom izvoru te pozornost prema novim pitanjima sadašnjosti. U tom smislu, od predavanja koje je označilo početak njegova poučavanja u Bonnu, tema vjere i razuma bila je odlučujuća za teologa Ratzingera. Svatko tko ga je makar jednom susreo i s njim ozbiljno razgovarao zna da je on bio daleko od osobe vječno vezane za prošlost, a još manje „Panzerkardinal“, kako ga je ponekad pokušavao karikirati. Bio je nježan, svjestan problema, suptilan teološki mislilac velike duhovne dubine i suptilnoga blagog humora.

Među nama nije bilo ni najmanjeg razilaženja u temeljnoj tenziji između vjernosti izvorima i pozornosti prema novome te vezi između vjere i misli. Međutim, zajedničkom smo problemu pristupili iz različitih kutova. Josepha Ratzingera kao teologa u potpunosti je oblikovao duh crkvenih otaca, osobito zapadnih, svetog Augustina, te teologija franjevačkog teologa svetog Bonaventure. Ja sam više proizašao iz proučavanja moderne problematike i već sam vrlo rano u jednom eseju produbljivao misao Tome Akvinskog. Gotovo je prirodno da iz toga proizlaze različiti naglasci koji postoje kroz povijest katoličke teologije i koji pripadaju bogatstvu onoga što je katoličko.

Razgovarati o tome na prijateljski način s Josephom Ratzingerom i s papom Benediktom za mene je uvijek bilo obogaćenje i uvijek mi je bilo zadovoljstvo. Nedostajalo mi je to sučeljavanje već zadnjih godina njegove bolesti, a sada će mi nedostajati zauvijek. Činjenica da bivši kolega postane Papa posebno je iskustvo, koje je vjerojatno vrlo rijetko. Bilo mi je jasno od samog početka: sada je potrebna lojalnost. Još u Sikstinskoj kapeli novoizabrani papa Benedikt rekao mi je: „Sada ćemo zajedno ići putem jedinstva“. Tako je i bilo, a suradnja je išla na bolje. Bilo je teških trenutaka tijekom pontifikata, u kojima sam mogao slabo pridonijeti smirivanju valova i prevladavanju poteškoća u komunikaciji s ekumenskim sugovornicima, primjerice s deklaracijom Dominus Iesus, ili sa Židovima. To je bilo posebno potrebno poslije nesretnog ukidanja ekskomunikacije lefebvrista i poricatelja holokausta Williamsona. Pogreška nije bila Papina krivnja, već je proizašla iz katastrofe u komunikaciji Rimske kurije, čije posljedice uopće nije bilo lako prevladati pred javnim ogorčenjem.

Sada, nakon smrti umirovljenog Pape, rado se prisjećam dobrih razgovora koje smo vodili o ovim i drugim pitanjima. Imao sam dojam da je i Papa volio voditi pravu teološku raspravu i tako postizati konsenzus. Sada, kada je Benedikt pozvan natrag u Očevu kuću, i za mene je završila duga faza mog života. Stoga se nadam da ćemo se jednoga dana ponovno moći sresti na nebu i nastaviti našu raspravu, iako na potpuno drugačiji način.

kardinal Walter Kasper