Kardinal Parolin predvodio misu povodom inauguracije sudske godine

Baš kao što u prispodobi o izgubljenom sinu otac, iako „željan primiti mlađeg sina koji se vraća“ neće ni na koji način „opravdavati ono što je učinio niti umanjivati težinu toga“, tako se pravednost u priznavanju olakotnih okolnosti ne smije „brkati“ s jednostavnim bonizmom, jer ne briše potrebe povezane s davanjem zadovoljštine za učinjeni prijestup, ali i zato što ne umanjuje niti smanjuje težinu počinjenog zla, istaknuo je to kardinal državni tajnik Pietro Parolin tijekom euharistijskog slavlja koje je predvodio u subotu ujutro, 2. ožujka, u Pavlovoj kapeli Apostolske palače, a koje je prethodilo svečanom otvaranju 95. sudske godine Države Vatikanskoga Grada.

Kardinal je pozvao na razmišljanje o kategoriji pravde, „na čije potrebe smo pozvani odgovoriti, u različitosti životnih stanja i poslanja svake osobe“. Prije svega, istaknuo je, postoji „pravda vremenitog poretka, izražena kroz zakone i norme, koja zahtijeva poštivanje i primjenu kroz funkciju pravosuđa“, nužna za „održavanje temeljnog reda ljudskih odnosa i zaustavljanje nasilja i zlostavljanja“. Tome se, primijetio je kardinal Parolin, pridodaje daljnji aspekt pojma koji je „izraelski narod iskusio tijekom svoje starozavjetne povijesti“, a koji se „dobro objašnjava raznolikošću značenja koja se mogu povezati s hebrejskim pojmom hesed, u kojem se spajaju ne samo pravda, nego – istodobno – dobrota, vjernost, milost, ljubav i milosrđe“. Upravo je u njemu, ponovio je kardinal Parolin, sadržano „središte, srce novozavjetne objave ostvarene po Gospodinu Isusu Kristu“, koja ima za cilj pokazati ljudima Očevu ljubav kako bi „mogli istinski i konačno živjeti kao njegova djeca i braća među sobom“.

Upravo polazeći odatle, ponovio je državni tajnik, može se jasnije promišljati prispodoba o izgubljenom sinu, također „definirana kao prispodoba o ‘milosrdnom Ocau“, budući da „vrlo dobro pokazuje Božje srce, njegovo strpljivo srce, dajući nam konkretan primjer njegove pravednosti“; što je doista „stalno i bezuvjetno oproštenje grešnom čovjeku“, ali ujedno podrazumijeva „jasno priznanje i posljedičnu osudu učinjenog zla“.

Drugi aspekt Božjeg milosrđa, nastavio je kardinal, jest to što se ono razlikuje „od semplicističke i općenite amnestije“ jer – iako se „daje bezuvjetno i neprestano“ – da bi bilo djelotvorno potrebno je pokajanje. Ovaj pokret „slobodnog i svjesnog prianjanja“, istaknuo je Parolin, dovodi grešnika do toga da otkriva „da ga ne čeka samo Otac, nego da, nakon što ga je zagrlio, zapovijeda da se priredi zabava njemu u čast“, udjeljujući mu „još veće dostojanstvo od onog koje je prije imao“. Odrazi te pravde, primijetio je, mogli bi se također izraziti na vremenskoj razini, u zatvorskom pravu, „ograničavajući zatvorsku kaznu na krajnje nužne slučajeve i čineći je, u isto vrijeme, što je moguće ‘iskupljujućom’, kao učinkovita prilika za preodgoj i otkupljenje za čovjeka koji pogriješi“. Kardinal je zaključio da je korizma zato „povoljno vrijeme za naše spasenje“.