Kardinal je od država zatražio da imaju hrabrosti ulagati, preokrećući tako nepriličan i asimetričan odnos između javne potrošnje za obrazovanje i sredstava namijenjenih za naoružanje, kao i hrabrost da u potpunosti razmotre slojevite i bolne situacije u kojima žive milijuni djevojaka i žena.

Inkluzija  treba povezati sve sastavnice društva kako bi pružila kreativne i odgovorne procese ljudskoga dozrijevanja, primjerenih dostojanstvu žene. Djevojke koje mogu učiti, teže će postati supruge i majke u dobi u kojoj nisu fizički ni emocionalno spremne za to, sa svim fizičkim i društvenim posljedicama te preuranjenosti. To je prvi vidik „inkluzivnoga obrazovanja“ koje kardinal Parolin povezuje s kvalitetnim obrazovanjem, odnosno onim koje ne povezuje izvrsnu razinu obrazovanja s društvenim ugledom, nego koje je u stanju pružiti kritičko razmišljanje.

Žene su u stanju razumjeti stvarnost na jedinstven način, znaju kako se oduprijeti nevoljama, čineći život još uvijek mogućim i u ekstremnim situacijama i čvrsto se hvatajući za budućnost. Prinos je to koji obogaćuje ljudske odnose i vrijednosti duha, počevši od svakodnevnih međuljudskih odnosa, zbog čega je društvo velikim dijelom dužnik žena i njihova rada posebno na odgojnom području. Ne zaboravljajući pritom Crkvu koja, priznajući kašnjenja i nedostatke koji su i u njoj potaknuli oblike ženske diskriminacije zbog „muškoga mentaliteta“, danas kardinal Parolin vidi žene postupno uključene u kolegijalna tijela, i tijela Rimske kurije i Crkve u kojima se donose odluke.