Koncelebrirali su varaždinski biskup Josip Mrzljak, domaći župnik župe svetog Martina biskupa, dekan Varaždinskotopličkog dekanata i bolnički dušobrižnik Stjepan Mostečak, župnik u Svibovcu Juraj Kopjar, župnik u Ljubešćici Stjepan Makar te tajnik varaždinskoga biskupa Marko Domiter.
Na početku mise kardinal Puljić potaknuo je na molitvu „da onima koji rade s bolesnicima Bog udjeli ljubav i strpljivost, a svim bolesnicima hrabrost u nošenju svagdanjeg križa“.
Kardinal Puljić propovijedao je o važnosti pouzdanja u Boga te osloncu na Božju ljubav „kako bismo s vjerom hrabro mogli nositi svoj križ“. Posebno je govorio o važnosti majčinskog odnosa s nebeskom Majkom.
„Kada dijete padne i udari se, normalno je da plače. Dolazi majka, poljubi ga ondje gdje ga boli i dijete ode utješeno kao da ništa nije bilo. Je li djetetova bol prestala? Ne znamo, ali je činjenica da je dijete steklo osjećaj sigurnosti kada majka razumije njegovu bol. Tu dječju sklonost bih usporedio sa sklonosti prema Majci Božjoj. Isus nam je na križu svima darovao Mariju za majku. Kada nas nešto tišti, bilo na duši ili na tijelu, kome ćemo se prvo požaliti nego svojoj majci? Ne samo zemaljskoj, već češće to činimo nebeskoj majci. Zato sveti papa Ivan Pavao II. u Fatimi 1992. godine proglašava blagdan Lurdske Gospe Svjetskim danom bolesnika i onih koji skrbe o bolesnicima. Zašto je to učinio? Da bismo došli svojoj majci! Nema čovjeka koji ne nosi nikakvu bol. Ne znam koja je bol gora, tijela ili duše? Ali ima lijeka i za grijeh. Hvala Isusu što nam je ostavio liječenje duše u sakramentu pomirenja. Čovjek je duša i tijelo, zato snaga duše nosi slabost tijela. Zato je prevažna ta duhovna utjeha, da dođemo našoj Majci da svojom majčinskom ljubavlju poljubi naše boli“, kazao je kardinal.
Nadbiskup Puljić ispričao je nekoliko osobnih svjedočanstava koja su se dogodila tijekom susreta s bolesnicima.
„Za vrijeme pohoda jednoj župni, tamošnji me župnik zamolio da posjetim bolesnicu koja je 28 godina bila prikovana nepomično za krevet. Kada sam ušao u njezinu prostoriju, vidio sam tu ženu svu zgrčenu u krevetu. Ali u životu nisam susreo osobu koja bi se toliko radovala. Ja sam se posramio od njezine radosti. Ja zdrav, mogu hodati, djelovati rukama i nogama, a nemam takve radosti. Ona pak, sva zgrčena leži u krevetu, a toliko se raduje pričesti koju sam joj donio. Pomislio sam ‘Isuse moj, služim ti kao svećenik i biskup, a ne znam ti se tako radovati’. Tko je koga toga dana utješio? Nisam riječi progovorio, a sam sebi sam ponavljao kako nemam tolike radosti prema Isusu kao što ima ta jadna bolesnica. Pitam se tko je bolesnik – ona koja ništa ne može ili ja koji sve mogu, a ne znam se tako radovati“, ispričao je kardinal Puljić.
Vrhbosanski nadbiskup dodao je još jednu sličnu priču, također duboke poruke, koja datira u vrijeme Domovinskog rata.

„Granate padaju, psihički jako teško razdoblje za svakoga, pa tako i za mene. Ušao sam u jednu bolnicu gdje su bolesnici ležali u hodniku. Nitko se nije usudio biti u sobama zbog opasnosti od granata. Dolazim do jednog pacijenta, a njemu doslovno nedostaje pola glave. Bio je doista težak prizor za gledati. Pitam čovjeka ‘ljudino kako si?’ A on mi kaže kako je dobro, jer je još živ. Tada sam pred Bogom i pred sobom pocrvenio! On, koji nema pola glave kaže da je dobro! On je mene izliječio svojom riječju! Kući sam se vratio hrabriji i spremniji nositi se sa svojim križem“, poručio je kardinal Puljić. Istaknuo je da želi i moli da Gospa Lurdska svima udijeli hrabrost života da iz vjere spremno nose križ. Zdravstvenim djelatnicima poručio je da nema većeg dara nego činiti dobro drugom čovjeku iz ljubavi.
Misu su animirali Mješoviti župni zbor svetog Martina, Tamburaški župni orkestar i Dječji zbor “Martinčeki”, pod vodstvom prof. Zlatka Pipleka.
U sklopu rehabilitacijskog centra u Varaždinskim Toplicama postoji bolnička kapela kojoj je zaštitnik bl. Alojzije Stepinac, a suzaštitnica Majka Božja Lurdska. Tjedno se ondje slavi misa, a u njoj gotovo neprestano mole brojni bolesnici i pacijenti na rehabilitaciji. Dušobrižnik Mostečak obilazi nepokretne bolesnike u njihovim bolničkim sobama.