Misu je predvodio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić uz koncelebraciju katedralnog župnika Mate Majića i poglavara Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa na čelu s rektorom preč. Josipom Kneževićem te asistenciju đakona Štefana. Na misi se okupila bogoslovna zajednica, redovnice i drugi vjernici.

Liturgijsko pjevanje animirao je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića. Uvodeći u misno slavlje kardinal Puljić posebno je zahvalio tom zboru i zboru Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa „Stjepan Hadrović“ za pjevanje tijekom pontifikalnih misnih slavlja u sarajevskoj katedrali te pozvao na molitvu za sve one koji svojim pjevanjem slave Boga te osobito za pokojne članove svih crkvenih zborova.

Propovijed je kardinal počeo tumačenjem riječi Božje iz Knjige Otkrivenja, „koju je proročki napisao sv. Ivan apostol“ i u koje se vjernicima daje ohrabrenje da je „Gospodin onaj koji će otkriti sve tajne, otpečatiti sve ono što je zapečaćeno“. „Jedan od onih pečata koji nas ljude plaši jest, zapravo, smrt. Gospodin Isus je taj pečat otpečatio svojom smrću i uskrsnućem. Zato mi idemo s nadom ususret smrti i završetku našeg života. Gospodin je smrt pobijedio i On meni daje nadu u pobjedu“, kazao je kardinal Puljić.

Osvrnuo se i na misni evanđeoski odlomak u kojem je prikazano kako Isus plače nad svojim gradom Jeruzalemom. „Tko je bio u Svetoj zemlji mogao je pohoditi tu crkvicu, kapelu Gospodnjeg plača, odakle se vidi Jeruzalem kao na dlanu. I On je tu došao i zaplakao je nad svojim gradom. On je volio svoju zemlju, volio je svoj narod, volio je grad Jeruzalem.

Posebno je zaplakao zato što je naišao na indiferentnost, na nezainteresiranost. Htio ih je skupiti, a oni su bili nezainteresirani. I ne može proći nijedan grijeh bez posljedica“, rekao je kardinal Puljić, podsjećajući na Isusove riječi da u Jeruzalemu neće ostati ni kamen na kamenu nerazvaljen „zbog toga što nije upoznao časa svoga pohođenja“.

„I mi ljudi u svom životu imamo trenutke kad nas Bog posebno pohađa, potiče, poziva i opasno je biti gluh, slijep i nezainteresiran na ta blagoslovljena nadahnuća jer nas Bog želi približiti sebi. Strašno je doživjeti da Bog plače nad čovjekom. Isus kao bogočovjek plače! Mi znamo da ne može ništa tako zaboljeti kao kad postoji nezainteresiranost – time se prezire. Tako čovjek svojom nezainteresiranošću Boga prezire, Boga odbacuje. I Bog nad čovjekom plače jer je za čovjeka umro“, kazao je kardinal Puljić, pozivajući da svatko sebe zapita, „ima li takvih trenutaka da Isus nad mnom plače?“

Govoreći o sv. Ceciliji, kardinal Puljić istaknuo je da je ona „Isusa prepoznala i Isusa prihvatila“ i da se „nije bojala svjedočiti i mučeničkom smrću jer je posve Isusu pripadala“. „Crkva na poseban način zaziva sv. Ceciliju kao onu koja zagovara i štiti naše liturgijsko pjevanje. Slaviti Boga, to je sav smisao čovjekov na zemlji, Boga slaviti. A na poseban način pučki je rečeno: tko pjeva, dvaput moli. Jer nije molitva samo u tome da mi Bogu nabrajamo svoje potrebe, kao da Bog ne zna što nam treba, nego je, zapravo, molitva u tome da budemo u Božjoj blizini, da živimo Božju prisutnost. I kad mu pjevamo, želimo mu pokazati da ga slavimo“, rekao je kardinal Puljić.

Izrazio je žaljenje što je „sve manje onog obiteljskog, kućnog pjevanja“. „Navijemo kojekakve aparate, a naše srce šuti“, rekao je kardinal Puljić te zahvalio „svim pjevačima koji su spremni vježbati i pomoći da doživimo liturgiju kroz to slavljenje Boga, da bi i mi poput sv. Cecilije onako nepodijeljena srca Bogu pripadali i hrabri bili žrtvu podnijeti“.

Nakon mise kardinal Puljić ugostio je sve članove Katedralnoga mješovitog zbora „Josip Stadler“ u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog gdje su se nadbiskupijski ekonom preč. Franjo Tomić sa sestrama služavkama Malog Isusa i ženama u domaćinstvu pobrinuli za ugodno druženje uz zajedničku večeru i pjesmu. Kardinal Puljić još jednom zahvalio je članovima zbora i dao im prigodne darove.