Kardinal Puljić je razgovarao s novinarkom Anteom Marinović 3. siječnja, dva dana uoči sprovoda Benedikta XVI. Intervju prenosimo u nastavku.

Nedavno ste, nakon vijesti o smrti nekadašnjeg Pape, rekli da je Ratzinger imao „snagu duha i teološko znanje“, a da je na „jednostavan način iznosio tako duboke teološke istine“. Istaknuli ste da je ta njegova poniznost, molitva i duboka vjera i Vas odgajala. Što biste izdvojili od toga? Na koji način Vas je ohrabrivao dok ste predvodili nadbiskupiju sa sjedištem u Sarajevu?

U životu sam susreo dvojicu ljudi koji su me oplemenjivali svojom smirenošću. To su kardinal Joseph Ratzinger i kardinal Franjo Kuharić. Kad bih susretao tu dvojicu ljudi, odnosno s njima razgovarao, nakon toga bih odmah bio obogaćen plemenitošću. Kardinal Ratzinger je, i prije nego je postao papa, ne samo imao znanje i bio jednostavan, nego je znao i prenijeti to znanje. On je na tako jednostavan način iznosio duboke teološke misli i uz njega sam pomalo učio da čovjek ne treba docirati, nego prenositi vjeru. On je to činio svojim načinom izričaja. Na tome sam mu zahvalan: ne samo na osobnim razgovorima, već i na njegovim knjigama. Kad to čovjek čita, neće ga zaboljeti glava od [teoloških] izraza, nego će doživjeti blizinu Božju.

Mnogi su suglasni da je Benediktovo odricanje od službe prije desetak godina ostavilo trajan trag u povijesti Crkve i papa, da to nije pokazalo njegovu slabost, već veličinu. Kako ste Vi to doživjeli? Je li Vam bilo pojmljivo da Papa može otići u mirovinu?

Da, svakako da je za mene to bilo iznenađenje, pa da ne kažem i šok. Kad sam to čuo, u prvi mah nisam mogao povjerovati, jer to nisam poznavao. Znam da se to u povijesti dogodilo, no to je bila povijest. A sada, da to sada doživim: da jedan Papa odstupa – to je za mene bilo iznenađenje. Potom sam se kasnije probao uživjeti u ono što je on proživljavao te sam razumio njegov stav. Tako da sam zapravo to prihvatio kao znak, povijesni znak, jednog velikog duha koji je tako hrabro napravio takav potez. Po savjesti, kako je i sam rekao. Mi kardinali smo ga, kad smo se sastali na izboru novog pape, u sebi nekako prihvatili kao jedan povijesni znak. Iako ni dan danas mnoga pravna pitanja nisu riješena, odnosno što to znači i kako to izgleda. To prepuštam pravnicima. On će kao osoba za mene ostati velikan Božjeg duha u Crkvi. A onda će, na neki način, i taj čin ostati jedna pouka u Crkvi: kad više ne mogu – ima drugi, neka nastavi.

Još kao kardinal, 2001., Ratzinger je kazao da „priroda vjere nije takva da se od nekog trenutka može reći: Ja ju posjedujem, drugi je nemaju… Vjera ostaje put“. Ratzinger je isticao da moramo paziti da ne postanemo otvrdnuti i onesposobljeni za dijalog. Vas se, također, često opisuje kao čovjeka dijaloga. Koliko je važan ekumenski i međureligijski dijalog u Bosni i Hercegovini, taj „lijek za rane svijeta“, kako kaže papa Franjo?

Meni je ta njegova teologija koju je iznosio vrlo snažna. To je ovako malo novinarski rečeno: mnogi zapravo misle da Boga mogu posjedovati, da Boga mogu „staviti u džep“. Međutim, njegova otvorenost prema Bogu i otvorenost za rast u vjeri zapravo je prevažna u Katoličkoj Crkvi, kod svakog teologa i kod svakog vjernika. A kad je u pitanju dijalog, to je zapravo jedna sposobnost koja se uči. Ona se ne može posjedovati, nju se uči. Znati dijalogizirati: prvo sa svojom savješću, drugo s dragim Bogom, treće s ljudima s kojima živimo. Potom, osobito u ekumenskom dijalogu, dijalogu s drugim vjerama. Mi koji živimo u Bosni i Hercegovini, u zemlji različitosti, nažalost ne posjedujemo tu zdravu kulturu dijaloga. Ona je često ispolitizirana. Stvorena je klima isključivosti. I to je zapravo dovelo do nezdravog ozračja, da ne znamo živjeti jedni s drugima, jedni za druge. Nažalost. Dijalog treba jako uprisutniti, od „malog“ do „velikog“ čovjeka. Dijalog treba posebno biti prisutan u obitelji, u školi, u medijima i u politici. Nakon komunizma u kojemu je vladalo jednoumlje, došla je ova tobože demokracija koja, nažalost, nije demokracija, nego jednostavno borba „čija će biti gornja“. Počevši od [stanja] u ovoj maloj zemlji Bosni i Hercegovini, do stanja u cijeloj Europi i cijelom svijetu. Koliko god govore da je to demokracija, tako je vidljivo da se njome manipulira, oko toga tko će imati prestiž. I zato, koliko god je ta teza dijaloga važna u Crkvi, još je važnija u društvenom životu i još je važnija u politici.

Benedikt XVI. posjetio je 2011. Zagreb, a njegov nasljednik Franjo 2015. Sarajevo. Vi ste sudjelovali na izborima obojice papa, 2005. i 2013. Kakav je to osjećaj birati rimskog biskupa koji predvodi cijelu Katoličku Crkvu? Možete li nam izdvojiti neki detalj, doživljaj, posebno – budući da se ovih dana spominjemo blagopokojnog Benedikta XVI. – s Vaših prvih konklava iz 2005.?

Za mene je bilo vrlo dirljivo kad sam bio prisutan na sprovodu svetog pape Ivana Pavla II. i sudjelovao u izboru novog pape Benedikta XVI. Mislim da sam, zapravo, na tim konklavama, prvi put doživio dubinu Katoličke Crkve, njene univerzalnosti, jer smo zapravo bili zajedno mi kardinali iz cijeloga svijeta. To ni izdaleka nije bilo ono što su pisali mediji. Crkva je sasvim nešto drugo. Tu se zajednički moli i traži što je Božja volja. To me, posebno kao tada mladog kardinala, odgajalo kako biti crkven, kako istinski imati srce i voljeti cijelu Crkvu. Isto sam potom, nakon izbora Benedikta XVI., na poseban način doživio i na sudjelovanju u izboru pape Franje.

Što bih izdvojio? Izdvojio bih tu jednu podijeljenost unutar Crkve te svjetsku politiku, odnosno medije. Sjećam se jednog novinara kad je izabran papa Franjo. Kada sam izašao van, on me upitao: „Što ste njega odabrali, nisam ništa spremio o njemu?“. Rekao sam: „Hvala Bogu da vi novinari ne birate papu“ [osmijeh]. Drugim riječima: nije lako proniknuti u ono što je u Crkvi, ne samo ljudsko nego i božansko. I ja sam tu dublje doživio što znači kada kažemo: vjerujem u Crkvu – [jednu, svetu] katoličku [i apostolsku]. Jer sam tada i sam rastao u vjeri. Zato sam našem narodu, na jednostavan način, napisao dvije male knjižice: Moje prve konklave i Moje druge konklave. U njima sam mogao iznijeti ono što se moglo, doživljaje s konklava. Zahvalan sam Bogu na tome da sam imao priliku doživjeti tu milost.