Kao bibličar i arheolog po svojoj temeljnoj vokaciji, sugovornik govori o biblijskim temeljima proslave Božića te je među ostalim kazao: „Matejev prikaz rođenja posebno je prožet patnjom, mukom kroz koju sveta Obitelj prolazi. Matejevo nam je evanđelje po tom pitanju danas možda bliže. Njega nam u pamet prizivaju migranti, osiromašene obitelji, ratovi, uključujući onaj u Svetoj Zemlji: ove godine možemo govoriti o krvavom Božiću. S druge nam strane Luka nudi perspektivu u kojoj snažnije dolazi do izražaja Kristova slava.“

Kardinal Ravasi govorio je i o slici Boga koju objavljuje božićno otajstvo: „Bog se rađa i umire, postaje ljudsko stvorenje kao što smo mi, Bog je naš brat; no s druge strane, i kad se rađa i kad umire, u sebi nosi duh božanstva, i dalje je Božje biće. Zato nam dolazi kao ‘s nama Bog’, Emanuel; s nama umire, ali se u uskrsnuću ponovno očituje njegovo božanstvo. Tu ravnotežu nazivamo utjelovljenjem.“

Zašto je Božić postao tako omiljeni blagdan posvuda gdje se je kršćanstvo iole ukorijenilo? „Rekao bih“, odgovorio je kardinal Ravasi, „da je u početku arhetip rođenja. Rođenje je od temeljne važnosti u svim kulturama i slavi se posvuda. Kršćanstvo je rođenju pridodalo posve novi element: Bog se rodio kao čovjek, Bog je dijete. Time je dalo rođenju dodatnu vrijednost.“ Sugovornik se osvrnuo i na društveni kontekst u kojemu se slavi Božić, na krize u kojima Božić suvremenom čovjeku ima što reći. Govorio je i o konzumističkom slavljenju kao i o slavljenju „zimskoga blagdana“, u kojemu se Božić, Bog i Krist uopće i ne spominju. „Dok se god slavi Božić, pa makar i na konzumistički način, znači da se gaji barem sjećanje na događaj koji kršćanstvo slavi. (…) No kad se potpuno želi izbrisati Božić i pretvoriti ga u slavlje koje s njime nema baš ništa – ne govori se ni o rođenju, o ljubavi, o obitelji, o zajedničkom obiteljskom blagovanju – tada je Božić mrtav. Njegovo se slavljenje mora vezati uz minimum vrjednota, a na nama je vjernicima svjedočiti te vrjednote“, kazao je među ostalim sugovornik.