U mnogim katedralama i katoličkim crkvama u svijetu i u Rimu, pa i u bazilici Sv. Marije Velike kardinal Ryłco je na Veliku subotu, 20. travnja, predvodio molitvu vjernika, koristeći liturgijske tekstove bizantske i pravoslavne Crkve da bi se istaknula nutarnja veza koja ujedinjuje, u vjeri koju ispovijedaju i slave Istok i Zapad, ta „dva plućna krila“ Crkve, kako ih je nazvao sveti papa Ivan Pavao II.

To je slavlje koje dira osjećaje vjernika, koje dira srce i daje živjeti Uskrs pod vodstvom Majke Otkupitelja. Molitvu je animirao zbor „Jubilate Deo“ pod ravnanjem s. Dolores Aguirre, uz tekstove, psalme, čitanja i tropare koje je pripremio o. Ermano Toniolo, iz reda Marijinih službenika, ravnatelj Centra marijanske kulture u Rimu i umirovljeni profesor Papinskoga teološkog fakulteta „Marianum“.

Govoreći za Radio Vatikan o značenju „Majčina časa“ i o uzoru koji Marija može predstavljati za čovječanstvo u trenucima iščekivanja uskrsnuća Sina Božjega koji je postao čovjekom, kardinal Ryłco istaknuo je riječi svete Elizabete: „Blažena ti što povjerova“. Dakle, kardinal je naglasio učenje „vjere i nade“ koje nam Gospa daje u trenucima kada su se svi drugi, pa i učenici, osjećali izgubljenima.

Majka zna da će se Onaj koji je umro, i koji je pokopan, vratiti u slavu, rekao je kardinal, prenosi Vatican News. Ona je, dakle, uzor u proživljavanju boli, u trenucima tame, kada je Bog na neki način odsutan, ne zato što više nije ondje, nego zato što ga se ne doživljava. Ona je tamo, stoji, živi, prepustila se volji Oca nebeskog ponavljajući na drugi način onaj DA od kojeg je sve počelo u njezinu nazaretskom domu.

Velika subota poseban je dan u Crkvi; njezinu duhovnu klimu vrlo dobro opisuje kršćanski pisac koji je napisao: „Danas je na zemlji velika tišina i samoća. Bog koji je postao čovjekom zaspao je i probudio one koji su stoljećima spavali”. To je dan velikog iščekivanja i upravo na taj jedinstveni dan mnogi se vjernici okupljaju kako bi slavili takozvani „Majčin čas“.

Velika subota posebno je njezin čas u kojem je ona, Sionska kći, Majka Crkve, proživljavala najveće iskušenje vjere i jedinstva sa svojim Sinom, otkupiteljem čovjeka, rekao je kardinal Ryłco.

Na Veliku subotu Djevica Marija, Žalosna Gospa, pojavljuje se na grobu svoga Sina kao slika Crkve koja bdije pred grobom zaručnika, čekajući da proslavi Njegovo uskrsnuće. To je vrlo važna dimenzija, posebno za baziliku Svete Marije Velike, jer sjećamo se da su ovdje, nakon odobrenja liturgijskih knjiga pape Hadrijana II. u devetom stoljeću, upravo u ovoj bazilici sveti Ćiril i Metod prvi put slavili bizantsku liturgiju.

Stoga je proslava „Majčina časa“, nadahnuta bizantskom tradicijom, dio duge tradicije ljubavi prema Majci Božjoj naše bazilike koja je stoljećima bila most između Istoka i Zapada, rekao je kardinal Ryłco.

Objasnio je da se slavlje sastoji iz psalama, čitanja i pjevanja takozvanih „tropara“ bizantske liturgije koji su pravi pjesnički stihovi koji vrlo dobro oslikavaju osjećaje Marijina srca. To je slavlje koje doista dotiče srce i omogućava nam da shvatimo bit Uskrsa pod vodstvom Majke Otkupitelja, žene nade.

Gospa Velike subote žena je šutnje, ali i žena vjere, koja vjeruje i u trenutku Navještenja i u onom posljednjem trenutku velikog iskušenja vjere za Crkvu koja se rađa. Gospa nas na taj poseban dan uči vjeri i nadi, nadi, kao što kaže sveti Pavao, protiv svake nade.

U trenutku kada se svi ostali osjećaju izgubljenima, u njoj, u njezinom srcu, vjera je Crkve ostala netaknuta.

Zato Drugi vatikanski sabor kaže da je Marija Ona koja na hodočašću vjere prethodi cijeloj Crkvi, a osobito u ovoj proslavi tu istinu možemo dodirnuti svojim rukama, zaključio je kardinal Ryłco.