Otkrivanju biste prethodilo je svečano misno slavlje koje je u župnoj crkvi Sv. Jurja m. predvodio splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić.

Na početku misnog slavlja župnik don Ivan Delić pozdravio je sve okupljene koji su došli iskazati čast i moliti za don Antu Alfirevića: nadbiskupa, p. Ivana Šestaka s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, rektora Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu preč. Matiju Pavlakovića, biskupova tajnika don Nikolu Šakića, časne sestre s Lovreta, članove udruge “Podvorje“ iz Kaštel Sućurca koji su zajedno sa župom organizatori ovog događanja, gradonačelnika Kaštela g. Denisa Ivanovića, obitelj pok. don Alfirevića kao i sve okupljene vjernike.

„Don Ante je pripadao svima nama, a najviše Gospodinu. Vjerujem da ga je on prepoznao kao svoga vjernoga slugu. Dijeli nas povijesni odmak od njegova života i smrti, ali povezuje nas ono što je on utkao u povijest i život naše Crkve i našega naroda. Postavljanjem ove biste nastojat ćemo ga zadržati u memoriji svoga rodnog mjesta“, kazao je nadbiskup Barišić uvodeći u slavlje. Približivši u homiliji okupljenim vjernicima život i rad don Ante istaknuo je kako ovo što mi baštinimo danas ima svoju povijest i temelje u koje su mnogi ugradili svoje  talente, duhovnost i rad iz ljubavi prema Bogu i čovjeku. „Dostojno je da vrednujemo te velikane našeg naroda među koje svojim kratkim i plodonosnim životom i radom spada i don Ante. Možete biti ponosni na njega kao i na još jednog vašeg sugrađanina o. Bernardina Sokola, čija bista već krasi sućuračku rivu“.

Osvrćući se na evanđelje dana u kojem Isus uspoređuje Kraljevstvo Božje sa sjemenom koje je bačeno u zemlju, nadbiskup je pozvao sve okupljene da odvojimo vrijeme za molitvu, razmišljanje i susret s Gospodinom kako bi u svom životu mogli stvoriti prikladan teren za sjeme riječi Božje. „Don Ante je bio plodno tlo i njegovao je odnos sa riječi Božjom. Ovo sjeme sije se i u nama i oko nas. Potrebno je, poput don Ante, imati povjerenja i pouzdanja u Gospodina te strpljenja s Bogom, sa samim sobom i sa bližnjima“, zaključio je nadbiskup.

Pred kraj misnog slavlja okupljenima se obratio p. Ivan Šestak koji se prisjetio 2016. godine i otkrivanja spomen ploče na rodnoj kući dr. don Ante Alfirevića, kao i okruglog stola „Dr. don Ante Alfirević – život i djelo“ koji je održan u Kaštel Sućurcu. „Don Ante je bio primjer čovjeka koji se ne zadovoljava osrednjošću već uvijek želi činiti više za Boga i čovjeka. Svaka vrsta ideologije je potpuno bespomoćna pred ljudima poput njega koji djeluju na duhovnom i intelektualnom području utiskujući u duše mladih Božji pečat i pečat slobode“, naglasio je p. Šestak.

Nakon mise slavlje je nastavljeno otkrivanjem spomen biste don Ante Alfirevića na rivi u Kaštel Sućurcu. Autor biste je akademski kipar Kažimir Hraste, a bistu su otkrili predsjednik udruge „Podvorje“ Milivoj Bratinčević i Antun Alfirević u ime obitelji pok. don Ante. Potom je mons. Barišić izmolio molitvu odrješenja te blagoslovio bistu ističući da je don Ante imao ljubav za malog čovjeka. „Brinuo se za njegovo tijelo i kruh, ali gledao je na čovjeka cjelovito znajući da čovjek ne živi samo o kruhu već i o riječi Božjoj“. Potom su položeni vijenci, a završnu riječ izrekao je g. Milivoj Bratinčević koji je zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli realizaciji ove svečanosti.

Anton Ante Alfirević, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, a potom član Družbe Isusove rođen je u Kaštel Sućurcu 26. siječnja 1875. u težačko-posjedničkoj obitelji kao prvorođenac od brojne djece Grge Alfirevića i Andrijane r. Jerkunica. Pučku školu pohađao je u svom rodnom mjestu. Osmogodišnju gimnaziju započeo je u državnoj gimnaziji u Splitu, a nastavio u franjevačkoj u Sinju te ju je dovršio u spomenutoj splitskoj od g. 1893. kad je stupio u tamošnje Biskupsko sjemenište do 1896. kad je maturirao. Filozofiju i teologiju studirao je u Rimu na Papinskomu sveučilištu Gregorijana kao konviktorac kolegija Germanico-Hungaricum. Tamo je postigao doktorate iz filozofije i teologije te je 1891. bio zaređen za svećenika Splitsko-makarske biskupije. Po povratku u Split vršio je službu sjemenišnog duhovnika (1902.-1912.) i profesora katehete viših razreda državne gimnazije (1903.-1919.), a od 1906. i novootvorene privatne Biskupske gimnazije. Godine 1919. u Zagrebu stupa u isusovački red. Tu je od 1929. do 1936. bio superior isusovačke rezidencije, a potom je u Sarajevu do 1941. bio rektor bogoslovnog sjemeništa i profesor na tamošnjoj Visokoj bogoslovnoj školi koju su tada vodili isusovci. Ratne je godine 1941.-1944. proveo u Zagrebu, gdje je vršio službu rektora Nadbiskupskog sjemeništa i ravnatelja Nadbiskupske klasične gimnazije. Umro je u Zagrebu 17. siječnja 1945.

U splitskom razdoblju svoga života istaknuo se kao gimnazijski profesor, duhovni vođa i organizator katoličke duhovne i svjetovne mladeži, ujedno promicatelj zadrugarstva (osnivač Hrvatske štedione i Zadružnoga saveza u Dalmaciji). Bio je jedan od prvaka Hrvatskoga katoličkog pokreta općenito i vodeća osoba toga gibanja u Dalmaciji do godine 1909., otkad je glavnu ulogu preuzeo Ivan Butković, profesor u Centralnomu bogoslovnom sjemeništu u Zadru. Pokretač je osnivanja društva „kršćanskih socijala – obrtnika i radnika“ u Splitu i društva „Pavlinović“ za katoličke akademičare iz Dalmacije. Jedan je od osnivača i suradnika niza katoličkih periodičkih publikacija, kao što su novine: „Dan“ i „Mladost“, časopisi „Hrvatska straža“ i „Život“ (dva posljednja i „Glasnik Srca Isusova“ neko je vrijeme i uređivao).

Surađivao je još i u „Vrhbosni“, Katoličkom listu, Kršćanskoj školi, „Prosvjeti“, „Hrvatskoj prosvjeti“ i „Novoj reviji“. Osim mnogih kraćih i duljih članaka i rasprava s područja filozofije, teologije, sociologije i psihologije objavio je i više književnih kritičkih osvrta i roman „Kroz trnje ovoga svijeta“ (1904./05.), a u zagrebačkom Katoličkom listu pisao je i o arheologiji i starokršćanskoj umjetnosti. Autor je niza knjiga, kao što su: „Odakle živuća bića“ (1904.), „Euharistijski kongres u Zagrebu“ (1923.), „Svetost crkve u 20. vijeku“ (1929.), „Sv. Ćiril i Metod, slavenski apostoli“ (1935.), „Bliže k Bogu“ (1938.) itd. U domoljubnim nazorima bio je blizak pravaškim idejama, kao što je to bio i katolički pokret početnoga razdoblja općenito.