Dr. sc. s. Marijana Mohorić održala je izlaganje „Kateheza ‘semper reformanda’. Temeljne smjernice novoga Direktorija za katehezu“, a zadarski nadbiskup Želimir Puljić izlagao je o temi „Kerigma, diakonija, koinonija i liturgija – ‘prirodni produkt’ četiri datosti po kojima je čovjek osobito biće“.

U povodu izdanja novog Direktorija za katehezu koji je u Hrvatskoj prvi put predstavljen u Zadru 23. i 24. rujna 2021. na Međunarodnom znanstvenom simpoziju u organizaciji Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, nadbiskup Puljić govorio je o specifičnostima čovjekove osobnosti koje u obzir uzimaju i smjernice novog Direktorija za katehezu.

Smatrajući da Direktorij promiče „san o misijskoj Crkvi s otvorenim vratima“, mons. Puljić rekao je da „Direktorij donosi ‘proročku’ novinu premještanja kateheze iz područja redovitog pastorala prema ‘evangelizaciji i misijskom djelovanju Crkve’. To je vrlo konkretan zahtjev prema nama koji smo poslani katehizirati, biti ‘pravi i ponizni svjedoci vjere’ koji poštuju slobodu drugih te drže katehezu i uz pomoć umjetnosti, glazbe i drugih pomagala koja omogućuju iskustvo susreta s Bogom potiču u dušama želju za beskonačnim. Sve to zahvaljujući konkretnim datostima kojima je čovjek obdaren od rođenja“ rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je pojasnio četiri antropološke datosti koje potiču težnju i želju za beskonačnim u kontekstu četiri oblika crkvene nazočnosti: kerigma, diakonija, koinonija i liturgija, a one su ‘prirodni produkt’ antropoloških datosti po kojima je čovjek osobito biće.

Uz konstantu da čovjek pita, traga za korijenima i smislom života, ljudske datosti koje ga čine osobitim bićem u svemiru su misao, odnos, djelovanje i slavljenje, a one pokazuju i četiri ljudske sposobnosti.

Antropološka datost, misao, znači da je čovjek razumsko biće (homo rationalis) koji ima svijest i služi se logikom.

Druga datost, odnos, znači da je čovjek društveno biće (homo socialis) koje putem svijesti stvara etiku. Trećom datošću, djelovanjem, čovjek posjeduje osjete preko kojih biva stvaratelj tehnike (homo faber).

Preko slavljenja čovjek posjeduje osjećaje te kao ‘zaigrano biće’ (homo ludens), stvara kulturu.

Četiri temeljna oblika crkvene prisutnosti: kerigma, koinonia, diakonia i liturgija su „prirodan plod spomenutih ljudskih darova po kojima Crkva nudi smisao i tumačenje povijesti, odgovara na težnje ljudskog srca za bratstvom, zajedništvom i služenjem te putem obreda i slavlja naviješta puninu života“, rekao je mons. Puljić.

Čovjekova sposobnost da misli i zaključuje čini ga „uzvišenijim nad drugim bićima“ jer je sposoban misliti, prosuđivati i zaključivati.

„Takav mentalni proces nijedno drugo živo biće nije kadro uraditi. Čin prosuđivanja i zaključivanja pretpostavlja sposobnost apstrakcije i stvaranja pojmova. Čovjek je kadar misliti i o samoj misli, o dobroti, mudrosti, pravdi, miru. Obdaren razumom i slobodom sposoban je unaprijed gledati, predviđati i programirati. To ga izvlači iz „kaveza determinizma“ i osposobljava „pisati stranice povijesti“. Budući da je sposoban stvarati i prelaziti iz „svijeta naravi u svijet kulture“, kažemo da je civilizacija počela pojavom čovjeka. Stoga je čovjek po slobodi i razumu iznad ostalog dijela svijeta, iznad biljaka i životinja koje nemaju povijesti ni civilizacije“, rekao je nadbiskup Puljić, istaknuvši da je čovjek kadar reći „Ja mislim, osjećam i vjerujem“.

Čovjek po svojoj savjesti usvaja i podržava etičko i moralno ponašanje. „Čovjek nije samo svjesno i savjesno biće (homo rationalis i homo socialis), on je i stvaralačko biće (homo faber). Preko tehnike koju je stvorio, čovjek je u napasti da se osili i zaboravi da je i on stvorenje. Zbog toga često izabere logiku vladanja, nasilja i gospodarenja. To truje međuljudske odnose. Kršćanska zajednica, prožeta kerigmom i nadahnuta koinonijom, pozvana je svjedočiti „novi način vladanja“ u obliku zalaganja za druge, služenja, diakonije. Taj novi način suživota ili bolje reći „života za druge“ toliko je bitan za ostvarenje Kraljevstva Božjeg da postaje presudnim i važnim znakom kršćanske autentičnosti“, poručio je nadbiskup Puljić.

Čovjek kao društveno biće (homo socialis) čezne za zajedništvom i bratstvom. „Pred ovozemaljskim stvarnostima u kojima prevladava častoljublje i želja za vlašću te ograničavanje prava i slobode drugih, kršćani se osjećaju pozvanima ponuditi drugačiji način života i bivovanja – to je koinonija koja se očituje u crkvenom zajedništvu“, rekao je mons. Puljić. Crkva se „objavljuje u svijetu kao zrno Božjeg kraljevstva koje se ostvaruje u ljubavi i služenju (diakonia) te u bratskom životu i zajedništvu (koinonia), kao mjesto služenja, bratstva, životnog smisla i slavlja.

„Kerigma se pojavljuje kao navještaj i osloboditeljska ponuda koja pruža i tumači smisao života i povijesti. Pred iskustvom zla i besmisla koje vodi fatalizmu i beznađu, kršćani se osjećaju pozvanima biti nositeljima nade, protivnici besmisla, svjedoci Božjega kraljevstva koje se slavi svečanim liturgijskim obredima (liturgijja), što odgovara dubokim težnjama srca čovjeka“, rekao je mons. Puljić, poručivši: „Čovjek snagom Božje Riječi i sakramenata traži novi način života za druge (diakonia) te nove oblike bratskog služenja i zajedništva (koinonia). Novim tumačenjem života i povijesti on otkriva smisao (kerigma) te pruža mogućnost slavlja i očitovanje života u punini (liturgija)“.

Program druge godine priprave kandidata za slavlje Potvrde predstavile su vjeroučiteljice s. Rita Maržić i Marijana Dellavia, voditeljice Županijskog stručnog vijeća vjeroučitelja osnovnih i srednjih škola u Zadru te Ana Rücker.

U prvom dijelu susreta u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu prigodni pozdrav uputio je mr. don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije, a don Igor Ikić predvodio je euharistijsko klanjanje.

U nagovoru za vrijeme klanjanja, nadbiskup Puljić govorio je o duhovnim velikanima – laicima 20. st. Uz Karla Acutisa, istaknuo je posvećenog laika Giorgia La Piru koji je u mističnom doživljaju uskrsne pričesti 1924. otkrio „zoru svoga života“, pa nije „mogao suspregnuti pjesmu posvemašnje sreće“. Obojica su bili osobiti štovatelji euharistije.

Političar Giorgio La Pira (1904.-1977.), „posvećeni laik u svijetu punom problema“, za vrijeme studija u Messini živio je kod ujaka Alojzija Occhipinta. Ujak mu je bio mason i antiklerikalac te je pazio da mu nećak ne hoda po crkvama niti dobije vjersku formaciju.

„Baš u to doba La Piru počinju zanimati duhovne teme i pitanja. Približavanje svetim stvarima pospješilo je njegovu odluku da kao posvećeni laik radi oko zbrinjavanja ljudi u potrebi. Divan primjer čovjeka koji je u mladenačkim godinama u pjesmi iz samostana otkrio da postoji neka „viša dimenzija“. Nošen tim vrhunaravnim osjećajem, odlučio je posvetiti se Bogu u svijetu, povezujući kontemplaciju i akciju te molitvu i socijalne i društvene aktivnosti“, rekao je mons. Puljić.

La Pirin izbor za gradonačelnika Firenze 1947. omogućio mu je provesti neke ideje za potrebne i ugrožene. „Doživio je veliku oporbu u skupštini, ali nije se dao zbuniti. „Vi imate pravo, dragi članovi skupštine, izglasati mi nepovjerenje, ali nemate pravo reći da se ne zanimam za beskućnike, otpuštene s posla, zaboravljene, stare i bolesne“, rekao je La Pira. Bio je vrlo aktivan u crkvenim krugovima u području dijaloga, ekumenizma i laičkih aktivnosti. Preminuo je 5. studenog 1977., u 73. godini života. Kongregacija je 5. srpnja 2018. objavila dekret o herojskim krepostima te je Girogio La Pira proglašen slugom Božjim“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je istaknuo da su osobiti štovatelji euharistije bili i Ivan Merz (1896.-1928.) i Ivo Mašina (1927. – 1961.).

„Obojica su voljeli Crkvu i čeznuli za mirom koji euharistija dariva. Ivanu Merzu ‘ljubav prema Isusu u Euharistiji bila je ishodište njegovih apostolskih pothvata’, kako piše u svom dnevniku: ‘Pričest je izvor života. Kod mise sam se tako uživio da sam imao dojam nekog tajanstvenog i lijepog sna kad zaboravim na sve. Euharistija krijepi i smiruje. Ona je prava radost jer po njoj postajemo dionicima buduće nebeske slave’.

Kao odgojitelj hrvatske mladeži, Merz je često ponavljao križarima: ‘Moli se, pričešćuj, žrtvuj se i budi apostol u duhu naše lozinke: Žrtva – Euharistija – Apostolat’“, rekao je mons. Puljić.

Ivo Mašina u svom dnevniku od 21. kolovoza 1947. piše: „Pošao sam ujutro na svetu misu, primio svetu pričest. Molio sam Isusa da mi dadne milost da izdržim sve kušnje ovoga života i da smjerno ustrajem uz Kristov barjak ljubavi, dobrote i mira. Neka iz mojih mladenačkih oluja izađe moja duša prekaljena i očeličena, čista i netaknuta. Daj, o moj Kriste, da ti do kraja ostanem tvoj vjerni borac, te da za vjeru uvijek budem spreman sve podnijeti” (D2, str. 55).

Četiri godine kasnije, 1. veljače 1951. zapisao je u Dnevniku: „Što više razmišljam o prilikama u svijetu, o društvu u kojem živim, o okolini u kojoj se krećem, to sve više dolazim do zaključka da je put kojim me vodi vjera i kršćanstvo jedini ispravan put i da moram biti neizrecivo zahvalan Bogu na velikoj milosti koju mi je dao, što sam se rodio kao kršćanin i što sam uza sve perturbacije ipak uspio sačuvati u svojoj duši vjeru u Isusa Krista, vjeru u Boga i evanđeoske ideale” (D6, str. 56).

„Bogu zahvaljujemo za dva talijanska velikana, Giorgia La Piru i Carla Acutisa, a ponosni smo i na našu dvojicu Ivana, Merza i Mašinu, za divne riječi koje su napisali o vjeri i euharistiji u svojim dnevnicima. One nam mogu biti inspiracija i poticaj.

Posebice smo ponosni na našeg Prečanina Ivu što nije dao da ga zavedu ili slome prijetnjama, zastrašivanjem i progonom sluge totalitarnog komunističkog sustava u kojem je živio 16 godina. Njegov rodoljubni osjećaj i ljubav prema obitelji i Crkvi, gdje je primio katolički odgoj koji mu je pomogao usvajati zdrave kršćanske i humanističke stavove, bili su smetnja ondašnjim moćnicima. Zato su sve činili da ga unište. Pao je kao mučenik i žrtva u Staroj Gradišci i postao putokaz mnogima. Vrijednosti za koje je živio i umro nose pečat neuništivosti“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da Ivo Mašina ne smije biti zaboravljen, radi njega i radi nas. Zato mu je posvetio Katoličku osnovnu školu u Zadru i odredio neka svake godine dan njegove smrti bude Dan škole kada će se govoriti o temama i idealima za koje je živio taj „dični katolički i hrvatski vitez“.

„Ova četiri divna primjera vjernika laika pokazala su što im je vjera značila i nama otkrivaju da po „euharistiji postajemo sličniji Isusu“.

Na zamolbu učenika iz Emausa neka „ostane s njima“, Isus je odgovorio većim darom – sakramentom euharistije našao je način kako ostati u njima, pa su kasnije govorili da im je „srce gorjelo dok im je putem tumačio pisma“. Bog je uredio čovjekovo srce da gladuje za njegovom Riječju, pa On jedini može utažiti njegovu glad“, poručio je mons. Puljić, ohrabrivši prisutne da se ne umaraju moliti euharistijskom Isusu koji je čežnja naših duša, Emanuel, Bog s nama, mir i snaga naša.

Nadbiskup Puljić poželio je blagoslov obiteljima, učenicima, njihovim roditeljima, ravnateljima, učiteljima i osoblju u školama, svećenicima i katehetama koji po mandatu Crkve kao odgojitelji tumače Božju Riječ mladima.