Na početku susreta okupljene vjeroučitelje, vjeroučiteljice i odgajateljice u vjeri pozdravila je savjetnica i zamjenica predstojnice ureda Ivanka Petrović koja je zahvalila svima okupljenima, a osobito predvoditelju duhovne obnove te uputila u tijek susreta.

Korizmenu duhovnu obnovu s temom „Što tražite?“ predvodio je doc. dr. sc. Odilon-Gbènoukpo Singbo koji je na početku nagovora istaknuo da će se on temeljiti na evanđeoskom odlomku iz Ivanovog evanđelja (Iv 1, 35-42) tumačeći nekoliko razina i likova.

Zanimljivo je da svaki od ovih likova razumije vlastitu nevažnost. Imamo Ivana koji je bio sa svojim učenicima. Imao je učenike i odjednom ih je izgubio, ali svojom krivnjom, jer je rekao onu ključnu riječ za kojom su čeznuli njegovi učenici. I kad su čuli tu riječ shvatili su da Ivan više nije bitan jer su čuli evo Jaganjca Božjega“, rekao je vlč. Singbo i dodao da je zanimljivo da evanđelist ne kaže da su se učenici oprostili od Ivana, nego su odmah krenuli dalje. „To može djelovati šokantno, ali to za nas znači da ćemo u načinu kako mi odgajamo, kako živimo, pripremamo ljude, bilo djecu u školi, bilo članove svoje obitelji pa ćemo doživjeti trenutke odlazaka bez oproštaja, a da ljudi se ne obaziru natrag da vide ili da nam kažu hvala za sve što si do sada učinila u mom životu nego će samo nastaviti u svom životu“, rekao je.

„Osjećaj koji ćemo imati u takvim trenucima bit će ispit savjesti za nas, da se pitamo koje riječi izgovaramo ili na koga upućujemo. Ljepota Ivanova poslanja nalazi se u tome što je cijelim svojim poslanjem upućivao na onoga koji je bitan“, naglasio je vlč. Singbo te nadodao da „svaki put u svome poslanju, u svakoj nastavi, osim onoga što se od mene traži prema propisima, prema izvedbenom planu, tematskoj jedinici, da unutar toga pronađem ili nakon osobnog razmišljanja i razmatranja pronađem jednu rečenicu koja će biti učinkovita odnosno posebna rečenica jer dolazi iz mojeg proživljenog iskustva.“

Uz pitanje „Što tražiš“, vlč. Singbo postavio je pitanje „Zašto trčiš“ te istaknuo da je u odgovaranju na postavljeno pitanje razlika između učenika i današnjih vjernika u tome što su učenici dali pravi odgovor. „Učitelju gdje stanuješ… Gdje stanuješ u mom životu, u mojim trčanjima, mojim aktivnostima i mojim zauzetostima, gdje stvarno stanuješ“, naglasio je vlč. Singbo te nadodao da su i učenici od svih aktivnosti i trčanja stali te da to znači da „imamo pravo biti jako zauzeti, imamo pravo biti angažirani oko mnogo čega, ali imamo i obvezu čuti pitanje ‘Što tražim kroz sve to skupa‘ i onda još veću obvezu dati odgovor na to pitanje ‘Što tražiš‘ ili ‘Zašto trčiš’, a to je ‘Učitelju gdje stanuješ‘ da budem s tobom jer znam da ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji”.
Zatim se osvrnuo na lik Andrije, koji je jedan od dvojice učenika koji su pošli za Isusom, a koji je najprije našao svog brata Šimuna. „Moje evangelizacijsko poslanje imat će plodova ako se uvježbavam unutar svoje obitelji, a tu nam jako teško ide. Mi smo možda ponekad jako uspješni evangelizatori svugdje, osim u svojoj kući, a Andrija nam pokazuje da smo pozvani najprije svojim ukućanima“, rekao je predavač te naglasio da je „naša uloga pomoći onome kojemu smo poslani da dođe na izvor. Ne samo da govorimo o Bogu, nego da osoba ima mogućnost susreti se s Bogom i to ima smisla samo ako smo i sami na Izvoru.“

Govoreći o zadnjem liku, Šimunu Petru, predavač je naglasio da ga je Isus pozvao imenom i rekao „ti si Šimun, sin Ivanov“ kako ne bi zaboravio na svoju ljudskost, zemaljskost, ono gdje pripada i što je. Napomenuo je da upravo tako Gospodin poziva i svakog čovjeka računajući da je samo „Šimun, sin Ivanov“ i da bez obzira na one trenutke u kojima osjeća težinu svoje ljudskosti, svojih mana ne smije zaboraviti da ga je Netko tu postavio. Nadodao je i da se „ne treba bojati, ne trebamo upasti u zamku lažne poniznosti, nego odgovorno prihvatiti dužnost koju nam je Gospodin povjerio.“

Na kraju nagovora vlč. Singbo naglasio je da „smo obični mostovi. Tu smo da spajamo ljude i da se ne hvalimo svojom snagom i zadaćom, nego da nam plaća bude radost. Isus kaže ‘ne veselite se jer ste vi to učinili, nego jer su vam imena upisana na Nebesima'”, te nadodao da „ako Bog bude mjerilo našeg djelovanja onda možemo nesmetano djelovati.“

Duhovna obnova zaključena je misnim slavljem koje je predvodio mons. Tomislav Subotičanec, generalni vikar i moderator Nadbiskupskog duhovnog stola. Misi su koncelebrirali mons. Alvaro Ernesto Isurieta Y Sea, prvi tajnik Apostolske nuncijature u RH, preč. Marko Kovač, biskupski vikar za vjernike laike i kancelar Nadbiskupskog duhovnog stola, preč. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta i vlč. Odilon-Gbènoukpo Singbo, profesor na HKS-u.
U propovijedi mons. Subotičanec osvrnuo se na ulogu pape, o 11. obljetnici izbora kardinala Bergoglia na Petrovu stolicu i proslavi Papina dana istaknuvši da Gospodin svoju očinsku brižnost za stado „iskazuje preko pastira koje nam daruje u kontinuitetu od Isusovih dana do danas. Stoga, papinska služba je dar. Božji dar svome narodu, kojemu se očituje ljubav i pažnja, ispunjena nježnošću“, rekao je mons. Subotičanec i dodao da je „Papa Franjo, jedanaestu godinu (više od desetljeća), u svojim ljudskim vrlinama i slabostima; svojoj duhovnoj snazi i tjelesnoj krhkosti, baš poput Petra, svjedok te Božje milosti i mudrosti i ispunjenja Božjih uslišanja i obećanja.“
Pozvao je okupljene da u zahvalnosti koju osjećaju, dopuste da u njihovim srcima i mislima odjekuje Izaijin govor utjehe ‘Ja ću te uslišiti, ja ću ti pomoći…‘ te da ga osluškuju posebno u onim trenucima i događajima „dok nemirno more suvremenog svijeta zapljuskuje svojim valovima lađu za čijim kormilom stoji Petar naših dana“.
Na kraju propovijedi mons. Subotičanec naglasio je da može doći do progonstva i odbacivanja, ali da „Gospodin nikada neće prestati ljubiti svoje stado, ne može ga zaboraviti ili ga se odreći“, te nadodao da je „vjerodostojni znak i očitovanje snage te ljubavi papinska služba. Ona vjernika ohrabruje i tješi, ona ga učvršćuje i krijepi.“