U propovijedi se biskup osvrnuo na prvo čitanje iz Knjige Brojeva o ljutim zmijama na putu iz egipatskog ropstva na koje su nailazili stari židovi. Kazao je kako to nije čudno ali je naglasio da je od toga puno važnije razmisliti o ujedu otrova i nepovjerenja u Boga i njegov plan, sumnji da te Bog ne vodi pravim putem, da te lišava nečega, da nije tvoj prijatelj. To je taj otrov koji je ubijao Izraelce više puta na putu iz ropstva prema slobodi.

Lijek za te ujede i otrov otkriva evanđeoski ulomak. „Za otrov sumnje u Boga i u to da je on ljudima prijatelj i da im želi dobro, lijek je križ Gospodinov. Križ koji je najveći znak Božje ljubavi prema nama ljudima, znak da nam Bog u svojoj ljubavi neće ništa uskratit. Pogled na taj ‘stup’, na Isusov križ može spasiti od tog ugriza i otrova. Ništa tako ne svjedoči o tome koliko i kako nas Bog ljubi doli Isus Krist na križ raspeti“, kazao je biskup. Farizeji to nisu mogli prihvatiti i Isus im zato kaže da će umrijeti u grijesima svojim.

„Mi se danas spominjemo naše braće i sestara koji su željeli krenuti za Isusom, željeli su biti gdje je Isus pa su se zato pokapali u temeljima crkava i tu željeli iščekivati Božju vječnost. Željeli su biti ‘odozgo’ kako bi živjeli, ne ‘odozdo’ kako bi u grijesima umirali. Pokapali su se u temeljima crkava jer nisu željeli biti ‘od ovog svijeta’ nego ‘od onog svijeta’“, nastavio je biskup.

Činili su to jer su iako grešnici i slabi – i sami ponekad bili ujedani od tog otrova sumnje koji prati čovjeka i njegov odnos s Bogom od početka i vjerojatno će pratiti do kraja – svoj pogled uzdizali prema križu Isusa Krista i u vjeri spoznavali kakav je Bog.  Da je to Bog koji kaže ‘ja jesam’ s vama i za vas, Bog koji na križu kaže ‘ja jesam’ Bog koji vas ljubi, do kraja i potpuno.

Biskup je ocijenio kako smo prema njima napravili jednu povijesnu nepravdu koju smo počinili kada smo ih, zbog arheoloških i obnoviteljskih radova koji su se u katedrali odvijali nakon potresa 1979., u o razdoblju od 1981. do 1985., ekshumirali, izvadili njihove kosti, „i nismo ih ostavili počivati u onom ozračju u kojem su željeli sa svojom vjerom počivati jer su imali nadu u uskrsnuće, jer su željeli slijediti svoga Gospodina“.

Dodao je kako se, nažalost, ta nepravda ne može ispraviti prema onima koji su nekad bili ovdje pokopani a čije kosti su položene u jednu kosturnicu na Boninovu, te su, zbog nepoštovanja dogovora, pomiješane s drugim kostima za koje je ta kosturnica služila.

„Zato za one koje možemo – za one naše pretke, dubrovačke građane, vlastelu i pučane, svećenike i vjernike, knezove i (nad)biskupe koji su počivali ovdje – i s ovim kostima koje vraćamo na neki simboličan način želimo vratiti i kosti svih njih, kako bi ovdje gdje su željeli biti pokopani nastavili iščekivati ono što mi s ovim korizmenim vremenom iščekujemo, uskrsno jutro ali i svoje suuskrsnuće s uskrsnulim Gospodinom, i biti ondje gdje je Gospodin, biti ‘odozgo’, biti nebeski.“

Vjerujući da nakon toliko godina svima njima više i nije potrebna naša molitva i da su već spašeni, večeras im  želimo uputiti molitvu za sebe, molitvu da nam oproste, ako smo se i u onoj mjeri u kojoj smo se o njih ogriješili, ali i da nam pomognu da i mi ne ostanemo u grijesima svojim, da i mi ne budemo ‘odozdo’ nego ‘odozgo’, da ne budemo zemaljski – a često smo to previše dozvoljavajući onom otrovu da i nas zarazi – kako bismo gledajući u Gospodinov križ mogli s njima postati nebeski, zaključio je dubrovački biskup.

Generalni vikar Dubrovačke biskupije don Hrvoje Katušić prije pokopa podsjetio je vjernike kako su istraživanja dubrovačke katedrale počela nakon velikog potresa iz 1979. godine i trajala su od 1981. do 1985. godine. Katedralu je nakon tih radova i tada novoga uređenja svetišta nanovo posvetio pred Svetog Vlaha 1987. godine tadašnji dubrovački biskup Severin Pernek. Arheološki radovi ispod katedrale su se 1986. proširili na prostor Bunićeve poljane i donijeli su mnoga otkrića o povijesti Dubrovnika, posebno o njegovom nastanku i prvim stoljećima.  Spomenuo je kako je arheološka istraživanja vodio Institut za povijest umjetnosti iz Zagreba, a glavni je istraživač bio povjesničar umjetnosti Josip Stošić uz suradnju arheologa Ivice Žile iz Konzervatorskoga odjela u Dubrovniku.  Radove sanacije katedrale vodio je Zavod za obnovu Dubrovnika na čelu s tadašnjim ravnateljem Božom Letunićem, uz suradnju s brojnim drugim stručnjacima i ustanovama iz grada i čitave države.

Ispod katedrale pronađen je tada i velik broj kostiju jer su se ljudi srednjega vijeka voljeli pokapati u i oko crkava, a posebno katedrala. Dio je kostiju tada pokopan na gradskome groblju sv. Križa na Boninovu, a manji je dio ostao u katedrali čekajući analizu i ponovni ukop.

Antropološka analiza tih kostiju obavljena je u Antropološkom zavodu HAZU u Zagrebu tijekom 2016. godine a njezine rezultate dr. Mario Šlaus te večeri je prvi put prezentirao javnosti. Generalni vikar također je zahvalio arheologinji Marti Perkić iz Konzervatorskoga odjela u Dubrovniku koja je čitav proces u vezi tih kostiju godinama detaljno, stručno i savjesno pratila, don Stanku Lasiću koji se o kostima dosada skrbio zajedno sa svojim stručnim suradnicima, te povjesničarima umjetnosti Karmen Čabrilo i Ivanu Viđenu koji su kosti pripremili za grobnicu.

Vikar Katušić također je pročitao okupljenim vjernicima sadržaj autentike koje je položena s kostima u grobnicu.

Nakon mise koncelebranti s biskupom uputili su se u sakristiju, a pridružili su im se i vjernici, te su izmolili molitvu za pokojne nad baroknom grobnicom u koju su tijekom dana kosti spuštene. Kosti oko 80 različitih pokojnika iz najranijih dubrovačkih stoljeća položene su u bijelo platno te smještene u tri velika lijesa od pune hrastovine s pretincima. U svaki je lijes priložena povelja (autentika) koja govori i o kojim je kostima riječ i kada su one ponovno pokopane te po jedna krunica.

Misu na nakanu za imenovanog nadbiskupa Antu Jozića, teško ozlijeđenog u nesreći, imao je katedralni župnik don Stanko Lasić. Liturgijsko pjevanje predvodili su katedralni zborovi s voditeljicom Majom Marušić.