Prije mise, hodočasnici iz Tuheljsko-pregradskog dekanata te iz zagrebačke Župe Svete Obitelji i župe Sračinec, zajedno s domaćim vjernicima, molili su križni put na otvorenom.

Na početku euharistijskoga slavlja sve prisutne pozdravio je domaći župnik vlč. Ivan Vučak.

Preč. Mikec na početku propovijedi rekao je da su se sabrali u Krašiću – „mjestu u kojemu smo možda duge godine šaputali i tiho dolazili s tim osjećajem da tu pronađemo radost i mir svoje duše, da se na ovome mjesto nadahnemo životom jednoga mučenika, da se tu nadahnemo primjerom ljubavi prema Bogu i bližnjemu, prema narodu i Crkvi, koju je on gajio – blaženi kardinal Alojzije Stepinac“.

Poručio je da su to vremena kojih se stariji još uvijek sjećaju. „Mi se sjećamo kako smo tiho pričali o velikom kardinalu Alojziju. Mi smo još iz onih generacija koje su slušale u školama govore o nekom zločincu, nekome tko je ubijao i mrzio, koji nije činio dobro, tko je gledao svoj probitak. Mnogo puta smo bili poučavani opet u tišini od svojih roditelja, svojih župnika drukčije o kardinalu Alojziju. Ali kada smo kao djeca u školi to slušali, šutjeli smo i pognuli glavu. Sjećam se iz Vranekovićevih dnevnika, jedna učiteljica u ovome kraju isto tako učila djecu da govore ružno o crkvi. A djeca su šutjela. Nisu htjeli govoriti ružne riječi na Crkvu, na Boga, pa makar su bili prisiljeni. Šutjeli su i nisu imali strah. Pokazali su hrabrost jer je tu među njima bio uznik, ali njihov dobri pastir – nadbiskup Alojzije Stepinac“, prisjetio se propovjednik.

Rekao je da su propovijedi bl. Alojzija uvijek novo nadahnuće u svim vremenima. „Svojom riječju, kako onda, tako i danas nas hrabri na putu našega života. Kako u svoje vrijeme tako i danas hrabri naš narod i Crkvu u našemu narodu da ostanemo vjerni istini koju je on zastupao i živio, da ostanemo vjerni Bogu i njegovom savezu kao što su naši pređi kroz trinaest stoljeća u svim vremenima, i ružnim i teškim, ostali vjerni Bogu i njegovoj Crkvi“, kazao je.

Govoreći o zapisima župnika Vranekovića, rekao je da vjeruje da se na stranicama njegova Dnevnika uvijek može pronaći primjere ljepote, blagosti, suživota, strpljivosti, a nadasve pouzdanja u dobroga Boga. „Slušali smo danas u Svetome pismu, u evanđeoskoj riječi, da ono što ulazi u čovjeka ga ne onečišćuje, nego onečišćuje čovjeka ono što iz njegova srca izlazi. Jer tu izlaze van sve pakosti, sva zla koja može ljudsko srce očitovati. Stoga, dok promatramo svijet, braćo i sestre, dobro i zlo u svijetu uvijek smo nekako pomiješani. A to je ta neka neuravnoteženost koja je ukorijenjena u ljudskom srcu u kojem se uvijek sukobljavaju mnoge stvari, i nagnuća dobra i nagnuća zla. Čovjek je, kako znademo, slab i grešan. Svi mi puno puta činimo ono što ne bismo željeli činiti. Zato čovjeka muči ta podijeljenost u sebi. I zato je važno pronaći taj orijentir u životu, taj smjer, taj putokaz kojim ćemo krenuti. Božje evanđelje je uvijek jednako i u Božjoj riječi uvijek možemo pronaći taj orijentir, taj smjer, taj put, to svjetlo kojim nas Krist poziva, na kojem nas Krist vodi, za kojim moramo i valja nam ići“, poručio je preč. Mikec.

Dodao je da su za to potrebni „ljudi jednaki nama koji su jednako i rođeni i živjeli i trpjeli, stvarali i govorili i vijenac pravednosti zaradili. Mi, hvala Bogu, i naš hrvatski narod, imamo taj najsvjetliji lik, kako znademo tepati, blaženi kardinal Alojzije Stepinac. U svim vremenima bio je neiscrpno vrelo nadahnuća, a on se nadahnjivao na Kristu. Krist je njega prožimao i zato je bio nadahnuće, zato je mogao u svim vremenima, kakva god bila, ostati vjeran branitelj Božje istine i branitelj čovjekovog dostojanstva“, istaknuo je.

Kazao je da se nadbiskup Stepinac nije bojao braniti obespravljene, dižući svoj glas za one koji su bili proganjani, koji su bili osuđivani i zatvarani. „I nije birao ljude ni po klasama, ni po vjeri, ni po nacionalnosti, nego po čovječnosti jer je čovjek slika Božja. Zato je mogao reći: ‘Pa i oni bijedni stražari koji su me toliko puta povrijedili i uvrijedili u kaznionici lepoglavskoj’ i onaj stražar koji ga je u stopu pratio na krašićkim šetnjama, rekao je: ‘Siromašna duša zarađuje za svoj svagdanji kruh i njega netko na to tjera da bude zločest, da osuđuje i da bude nečovjek mnogo puta u svojim postupcima’“, rekao je propovjednik osvrćući se na riječi bl. Alojzija.

Govoreći da je nakon II. svjetskoga rata narod u svijetu slavio, ustvrdio je da su se nad hrvatski narod i domovinu opet nadvili tamni oblaci zla. „I opet je valjalo krenuti putem križa, kojeg je [nadbiskup Stepinac] i sam osjećao. Zato je jednom rekao: ‘Mlad sam izabran za pastira Crkve u Hrvatskoj. Vjerojatno ću morati teški križ nositi.’ I opet je ustajao u obranu ljudi, govorio isto kao i u ona vremena. Ali ovi su krenuli korak dalje jer su ogrezli ruke u krvi. Trebalo je još taj glas ušutkati – glas pastira“, primijetio je preč. Mikec dodavši da za mnoga učinjena zlodjela nitko nije odgovarao. „I trebalo je ušutkati glas savjesti, a to je bio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Mislili su: udarit ću pastira i stado će se razbjeći. Ali stado je ostalo postojano uz svog pastira kardinala Alojzija Stepinca“, rekao je.

Propovjednik je potom poručio da je, čitajući riječi nadbiskupa Stepinca, moguće primijetiti da njega nije toliko progonila mržnja neprijatelja koji su govorili da ne vjeruju u Boga, nego ga je pogađala nevjera „vjernika“ koji su surađivali s neprijateljima. „I uvijek im je slao pisma, poruke po drugim svećenicima ne bi li shvatili da su zabludjeli, da su krenuli krivim putem. A utjeha su mu bili mladi svećenici. Oni kojima je rekao na ređenju: ‘Šaljem vas u krvavu kupelj. Ne mogu vam obećati radost.’ Nije mogao obećati slavu. Obećao im je križ i patnju, ali su bili njegova nada i njegov ponos jer su bili vjerni Bogu i svojoj Crkvi. Mučile su ga i mnoge nedaće koje su zahvatile hrvatski narod, i siromaštvo i patnja, ali najviše moralno zlo koje se počelo sijati i u mladim dušama i obiteljima“, kazao je te dodao da je nadbiskup Stepinac uvijek pozivao na molitvu za mlade i obitelji.

Potom je rekao da su kardinal Stepinac znao radovati malim stvarima te da su mu u zatočeništvu bila radost djeca koja su čekala njegove bombone, muževi i žene koji su išli u Crkvu da čuju Božju riječ i njegov glas. „To mu je pričinjalo radost i tu je crpio snagu da može nositi taj uznički križ. Ali u zatočeništvu i patnji i križnome putu blaženoga Alojzija Stepinca, pronalazili su snagu mnogi progonjeni, mnogi zatvarani, i seljaci, radnici, intelektualci i svećenici, po Staroj Gradišci, Lepoglavi i drugim zatvorima. Ali s njima je trpio njihov pastir. S njima je patio njihov pastir. Izdržali su. Mnogi su ostavili kosti Bog zna gdje, u kojemu grobištu, ali su bili postojani i nisu se odrekli ni vjere, ni ljubavi prema Bogu i svome narodu“, naglasio je preč. Mikec.

Osvrćući se na današnjeg čovjeka i moderno društvo, rekao je da se čini „kao da se opet vraćamo u neka davna vremena gdje je sve dugo vrijednost, samo nije vrijednost obitelj, čestita mladost, nije vrijednost Bog, nije vrijednost vjera, nije vrijednost pouzdanje u Boga, nego čovjek izmišlja neke svoje slobode, ali daleko od Boga“, istaknuo je.

Rekao je da su ljudi često očekivali pomoć sa Zapada. „Danas osjećamo da to i nije tako sve dobro, da su oni Boga puno prije prodali od nas i da su puno prije na Boga zaboravili. I da su puno prije prihvatili onaj široki put, put bez križa, put bez patnje. A patnju će nametnuti nekim drugim narodima, nekim siromasima, tu će oni prodavati i oružje i drugo što im god se prohtije. Tu će iskorištavati njihova dobra za svoja blagostanja. Tako, braćo i sestre, kada je blaženi Alojzije Stepinac opominjao, kada su mnogi rekli: ‘Pa Zapad će učiniti, Zapad će nešto pomoći’,  tada im je ovo lijepo odgovorio: ‘Nema se što od tamo dobra čekati, oni gledaju samo svoju korist, oni samo gledaju sebe. A mi smo im brojevi, kolateralne žrtve. Oni gledaju sami sebe’“, rekao je navodeći riječi Alojzija Stepinca koji je također rekao: „Naši su prijatelji Bog na nebu i Sveta Apostolska Stolica na Zemlji.“

Na kraju propovijedi, potaknuo je nazočne vjernike da mole zagovor bl. Alojzija i da mole za njegovo proglašenje svetim kako bi ga mogli još više i predanije moliti i utjecati mu se. „Stoga ponesimo s ovoga svetog mjesta, koje je svečano smrću ili rođenjem za nebo blaženog Alojzija Stepinca. Ponesimo nadu. Nadu da zlo ne može uvijek pobjeđivati. Nadu koju je i on sijao među onima koji pate. Ponesimo u svoj dom ljubav prema Bogu, ljubav prema svojoj domovini. Budimo graditelji pravednog društva, društva mira i ljubavi koje će znati poštivati i ono dijete i obitelj, i onog starca i bolesnika jer nam je to pokazao svojim primjerom i naš blaženi kardinal Alojzije Stepinac“, rekao je te zamolio zagovor Blažene Djevice Marije.

Liturgijsko pjevanje predvodio je zbor Župe Svete Obitelji „Marijan Mihelčić“ predvođen s. Jelicom Dolić.

Nakon misnoga slavlja, zajedništvo je nastavljeno uz okrjepu.