Krist, nada Afrike

1. Godine 2005., nakon deset godina, ponovno će Afrika biti domaćinom glavne proslave Svjetskoga dana bolesnika, koja će se održati uz Svetište Marije Kraljice apostola u mjestu Yaounde u Kamerunu. Taj će smještaj omogućiti da se pokaže konkretna solidarnost s narodima toga kontinenta, suočenima s teškim zdravstvenim nedostacima. Tako će biti napravljen još jedan korak u ostvarivanju onoga zadatka što su ga si prije već deset godina zadali afrički kršćani, u tijeku trećega Svjetskog dana bolesnih, a to je da postanu “dobri samarijanci” braći i sestrama u nevolji.

U posinodalnom nagovoru Ecclesia in Africa, preuzimajući opažanja mnogih sinodalnih otaca, napisao sam da se “Afrika današnjice može usporediti s onim čovjekom koji je silazio iz Jeruzalema u Jerihon. On je pao u ruke razbojnicima koji su ga opljačkali i izudarali, te ga, otišavši, ostavili napola mrtva (usp. Lk 10,30-37)”. I dodao sam da je “Afrika kontinent u kome mnoga ljudska bića – muškarci i žene, djeca i mladi – leže, tako reći, uz rub puta, bolesni, ranjeni, nemoćni, zapostavljeni i napušteni. Njima su žarko potrebni dobri samarijanci koji će im izići u pomoć” (br. 41: AAS 88 [1996], 27).

2. Svjetski dan bolesnika ima također kao cilj i poticanje razmišljanja o pojmu zdravlja, koje u svome najpotpunijem smislu označava i stanje suglasja ljudskoga bića sa samim sobom i sa svijetom koji ga okružuje. Upravo to viđenje izražava Afrika na izuzetno bogat način u svojim kulturnim predajama, kako to svjedoče toliki umjetnički izričaji, kako svjetovni tako i religiozni, puni radosnoga smisla za ritam i muzikalnost.

Nažalost, taj je sklad danas teško narušen. Tolike bolesti uništavaju ovaj kontinent, a među njima osobito pošast AIDS-a, “koji sije bol i smrt u mnogim područjima Afrike” (isto, br. 116: AAS 88 [1996], 69). Sukobi i ratovi, koji satiru nemali broj afričkih krajeva, još više otežavaju nastojanja oko prevencije i liječenja ovih bolesti. U izbjegličkim i prognaničkim logorima često se čak nalaze i osobe bez živežnih namirnica neophodnih za preživljavanje.

Potičem one kojima je to moguće da nipošto ne prekinu svoja nastojanja oko okončavanja takvih tragedija (usp. isto, br. 117: AAS 88 [1996], 69-70). Podsjećam, potom, odgovorne za trgovinu oružjem na ono što sam napisao u navedenom dokumentu: “Oni koji potiču ratove u Africi putem trgovine oružja sukrivci su mrskih zlodjela protiv čovječanstva” (isto, br. 118: AAS 88 [1996], 70).

3. Glede tragedije AIDS-a, već sam i drugim prigodama mogao podcrtati da se ona predstavlja i kao neka “bolest duha”. Kako bi joj se na odgovoran način suprotstavilo, potrebno je jačati prevenciju putem obrazovanja za poštivanje svetosti života i odgoja za ispravno življenje seksualnosti. Doista, premda je velik broj zaraženih putem krvi, posebice u trudnoći – protiv čega se svim silama valja boriti – još su mnogo brojniji zaraženi putem spolnih odnosa, što može biti izbjegnuto osobito odgovornim ponašanjem i obdržavanjem kreposti čistoće.

Biskupi, sudionici na spomenutoj Sinodi za Afriku 1994., misleći na utjecaj koji u širenju ove bolesti ima neodgovorno shvaćanje seksualnosti, uobličili su savjet kojega bih i ovdje htio ponoviti: “Ljubav, radost, veselje i mir koje donose kršćanski brak i vjernost, kao i sigurnost što ju pruža čistoća, moraju stalno biti razlagani vjernicima, posebice mladima” (Apostolski nagovor Ecclesia in Africa, 116: AAS 88 [1996], 69).

4. Svi se moraju osjećati uključeni u borbu protiv AIDS-a. Potrebno je da vladari i građanske vlasti o tome pruže jasne i ispravne informacije u korist građana, kao i da izdvoje dovoljno sredstava za obrazovanje mladih i za zdravstvenu skrb. Ohrabrujem međunarodne ustanove da promiču, na tom polju, pothvate nadahnute mudrošću i solidarnošću, nastojeći uvijek zaštiti ljudsko dostojanstvo i braniti neotuđivo pravo na život.

Veliku pohvalu upućujem farmaceutskim industrijama koje nastoje održati niske cijene lijekova potrebnih za oboljele od AIDS-a. Naravno, potrebna su i novčana sredstva za znanstveno istraživanje na polju zdravstva, a dodatna su sredstva potrebna za omogućavanje trgovanja lijekovima koji su otkriveni, no pred hitnošću kakvu nameće AIDS, očuvanje ljudskoga života mora biti važnije od svega drugoga.
Od pastoralnih djelatnika zahtijevam “da braći i sestrama ugroženim AIDS-om pruže svaku moguću pomoć, kako materijalnu tako i moralnu i duhovnu. Od ljudi znanosti i do odgovornih političara iz čitavoga svijeta tražim da živom ustrajnošću, pokrenuti ljubavlju i dužnim poštovanjem prema svakoj ljudskoj osobi, ne štede kada se radi o sredstvima koja mogu okončati ovu pošast” (Apostolski nagovor Ecclesia in Africa, 116: AAS 88 [1996], 69).

Na osobiti bih način ovdje s udivljenjem htio spomenuti tolike zdravstvene djelatnike, redovničke pomoćnike i volontere koji, poput dobrih samarijanaca, provode svoj život uz žrtve AIDS-a, te se brinu o članovima njihovih obitelji. U tom je smislu dragocjena služba koju vrši mnoštvo katoličkih zdravstvenih ustanova pomažući, ponekad i na herojski način, svima koji su u Africi pogođeni svakom vrstom bolesti, osobito AIDS-om, malarijom i tuberkulozom.

Posljednjih sam godina imao priliku primijetiti da moji pozivi u korist žrtava AIDS-a nisu ostali uzaludni. Sa zadovoljstvom sam pratio kako su, usklađujući svoje napore, različite zemlje i ustanove podržale konkretne akcije u prevenciji bolesti i liječenju bolesnih.

5. Na osobiti se način sada obraćam vama, draga braćo biskupi iz biskupskih konferencija ostalih kontinenata, sa željom da se velikodušno pridružite pastirima u Africi, te se tako djelotvorno suprotstavite ovoj i drugim nevoljama. Papinsko vijeće za pastoral osoblja u službi bolesnika neće propustiti da pruži, kao što je to činilo i ranije, svoj doprinos u usklađivanju i promicanju takve suradnje, potičući djelatnu pomoć svake biskupske konferencije.

Pozornost Crkve na probleme Afrike nije motivirana samo razlozima filantropskoga suosjećanja prema čovjeku u potrebi, nego je potaknuta i pristajanjem uz Krista Otkupitelja, čiji lik prepoznaje u obrisima svake osobe koja pati. Vjera, dakle, nagoni Crkvu da se do kraja zauzme u skrbi za bolesne, kao što je to činila kroz čitavu povijest. Nada joj daje snagu da ustraje u tom poslanju, bez obzira na prepreke bilo koje vrste na koje može naići. Ljubav je konačno ta koja joj savjetuje pravi pristup u različitim okolnostima, omogućujući tako Crkvi da shvati posebnosti svake situacije, te da na njih ispravno odgovori.
Takvim stavom dubokoga suosjećanja, Crkva izlazi ususret životno ugroženima, kako bi im ponudila Kristovu ljubav i olakšala im boli putem tolikih oblika pomoći što ih može predložiti “fantazija ljubavi” (Apostolsko pismo Novo millennio ineunte, 50). Svakome Crkva ponavlja: Hrabro, Bog te nije zaboravio. Krist trpi skupa s tobom. A ti, prinoseći svoje patnje, možeš surađivati s Njime na otkupljenju svijeta.

6. Godišnje obilježavanje Svjetskoga dana bolesnika svima pruža priliku da bolje shvate važnost pastorala zdravlja. U naše doba, obilježeno kulturom ispunjenom sekularizmom, ponekad se može upasti u napast da se ne vrednuje u potpunosti to područje pastorala. Može se pomisliti da drugi odlučuju o sudbini čovjeka. Međutim, upravo je u trenutku bolesti još potrebnije pronaći odgovore na posljednja pitanja koja se odnose na čovjekov život: pitanja o smislu boli, patnje i same smrti, koja ima biti shvaćena ne samo kao zagonetka s kojom se teško suočiti, nego i kao otajstvo u kojem Krist sebi pritjelovljuje naše postojanje, otvarajući ga za novo i konačno rođenje na život koji neće nikada završiti.

U Kristu je nada istinskoga i potpunoga zdravlja. Spasenje što ga On donosi pravi je odgovor na čovjekova krajnja pitanja. Nema suprotnosti između zemaljskoga zdravlja i vječnoga spasenja, jer Gospodin je umro za potpuno spasenje čovjeka i svih ljudi (usp. 1 Pt 1,2-5; Obredi Velikoga petka, Klanjanje križu). Spasenje predstavlja konačni sadržaj Novoga saveza.

O nadolazećem Svjetskom danu bolesnika želimo stoga proglasiti nadu potpunoga spasenja za Afriku i za čitavo čovječanstvo, nastojeći raditi s još većom odlučnošću u službi te velike stvari.

7. Na evanđeoskoj stranici o Blaženstvima, Gospodin izjavljuje: “Blago ožalošćenima, oni će se utješiti” (Mt 5,4). Suprotnost koja kao da postoji između patnje i radosti izmijenjena je zahvaljujući utješujućem djelovanju Duha Svetoga. Suobličujući nas otajstvu Krista raspetoga i uskrsloga, Duh nas već od ovoga trenutka otvara radosti koja će dostići svoju puninu u blaženom susretu s Otkupiteljem. Ustvari, ljudsko biće ne teži za samo tjelesnim ili duhovnim blagostanjem, nego za “spasenjem” koje se očituje u potpunom suglasju s Bogom, sa samim sobom i s čovječanstvom. Do toga se cilja dolazi samo putem otajstva muke, smrti i uskrsnuća Kristova.

Rječiti predznak te eshatološke stvarnosti imamo u Blaženoj Djevici Mariji, osobito u otajstvima Bezgrešnoga začeća i njezina Uznesenja u nebo. U Njoj, začetoj bez ikakve sjene grijeha, potpuna je raspoloživost kako za božansku volju tako i za služenje ljudima, a slijedom toga, potpun je i onaj duboki sklad iz kojega izvire radost.

S pravom joj se stoga obraćamo nazivajući je “Uzrokom naše radosti”. Radost koju nam daruje Djevica jest radost koja ustraje i u kušnjama. Ipak, dok mislimo na Afriku obdarenu ogromnim ljudskim, kulturnim i religioznim kapacitetima, no pogođenu neizrecivim patnjama, spontano nam s usta teče tužna molitva:

Marijo, Bezgrešna Djevice,
Ženo boli i nade,
budi dobrostiva svakoj osobi koja trpi,
i svakome izmoli puninu života.
Svrni svoj majčinski pogled
osobito na one koji se u Africi
nalaze u krajnjoj potrebi,
jer su pogođeni AIDS-om ili nekom drugom smrtonosnom bolešću.
Pogledaj majke koje oplakuju svoju djecu;
pogledaj djedove i bake lišene sredstava potrebnih
za uzdržavanje svojih unuka koji su ostali siročad.
Privij sve na svoje majčinsko srce.

Kraljice Afrike i čitavoga svijeta,
Blažena Djevice, moli za nas!

Vatikan, 8. rujna 2004.

Ivan Pavao II.