Budi dio naše mreže
Izbornik

Krist naša nada

Uzoriti gospodine kardinale

Govor mons. dr. Ivana Devčića na svečanosti njegova ređenja i ustoličenja 16. prosinca u riječkoj katedrali Sv. Vida

Uzoriti gospodine kardinale, preuzvišena gospodo nadbiskupi i biskupi, poštovani predstavnici civilnih vlasti, braćo svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci, dragi vjernici!
Na kraju slavlja mog biskupskog ređenja izričem svima toplo i srdačno hvala za sudjelovanje u ovom svetom činu, kao i za potporu koju ste mi izrazili čestitkama i molitvama nakon mog imenovanja za riječkog nadbiskupa. Najradije bih svakom osobno i poimence zahvalio, ali to mi nije moguće, stoga zahvaljujem svima zajedno. Ipak moram spomenuti i neke posebno, u prvom redu Svetog Oca Ivana Pavla II. koji mi je, svojom Apostolskom vlašću, povjerio ovu uzvišenu i odgovornu službu.
Preuzvišeni gospodine Nuncije, dok Vam zahvaljujem za pomoć i razumijevanje u trenucima moje odluke za ovu službu, kao i za Vaše sudjelovanje u ovom slavlju, molim Vas da prenesete moju zahvalnost, odanost i vjernost Sv. Ocu i njegovim nasljednicima na Petrovoj stolici.
Dugujem također posebnu zahvalnost dragom kolegi i prijatelju iz sjemenišnih dana, mons. Josipu Bozaniću, nadbiskupu zagrebačkom koji je prvi položio na mene ruke. Dragi nadbiskupe Josipe, znate da ste domaći u ovom gradu i kraju koji se s Vama diči i ponosi. Ovdje će Vas i ubuduće dočekivati prijatelji otvorena srca i raširenih ruku.
Među onima koje želim izričito u ovom trenutku zahvale spomenuti nalaze se i časni predvodnici biskupija riječke metropolije: porečko-pulski biskup Ivan, krčki biskup Valter i gospićko-senjski biskup Mile, dugogodišnji prijatelj i kolega u profesorskom zboru Teologije u Rijeci. U Vama gledam stariju braću u biskupskoj službi koji ćete mi svojim iskustvom i mudrošću rado pomoći i s kojim ću se truditi skladno surađivati na dobrobit naših biskupija i vjernika.
Svaki čovjek u svom životu neizmjerno više primi nego što može uzvratiti. Svjestan sam te činjenice. Puno toga primio sam od mnogih prijatelja, suradnika, odgojitelja, biskupa, braće svećenika, časnih sestara, redovnika, bogoslova i studenata, kolega profesora, a napose od svoje obitelji, od majke Kate i pok. oca Antona, od braće i sestre, od mnogobrojnog roda, od župe Sv. Antuna Padovanskog u Krasnu, i dobro znam da to nikad neću moći uzvratiti. Neću moći uzvratiti ni ono što sam primio od vlč. Ivana Olujića, krasnarskog župnika koji me oduševio za svećeničko zvanje, kao ni ono što mi je na razne načine podario naš umirovljeni nadbiskup mons. Josip Pavlišić, prema kojem sam uvijek gajio iskrene sinovske osjećaje. Zato svima kažem hvala.
Hvala i organizatorima ovog skupa, na čelu s mons. dr. Ivanom Šporčićem koji je od smrti nadbiskupa mons. Antona Tamaruta do danas mudro i požrtvovno upravljao našom nadbiskupijom. Hvala gradskim, županijskim i državnim vlastima, rektoru katedrale, pjevačkom zboru, Hrvatskoj televiziji i radiju te svim društvenim i crkvenim medijima koji su s velikom pozornošću pratili moje imenovanje za nadbiskupa, kao i ovaj svečani čin ređenja. Raduje me nazočnost predstavnika raznih ustanova – znanosti, školstva, kulture, zdravstva, vojske i policije, kao i vjerskih zajednica. Želio bih da moje biskupsko djelovanje posluži učvršćenju i izgradnji ovog zajedništva i jedinstva koje se danas ovdje očitovalo.
Kad sam se odlučivao da li prihvatiti biskupsku službu, navirala su mi mnoga pitanja, između ostalog: Kako ću bez studenata? Kako je bez katedre i predavanja? Kako bez ugodnog druženja s kolegama profesorima, bez sudjelovanja na raznim znanstvenim skupovima, bez pisanja znanstvenih i stručnih članaka? Sve je to, naime, teško spojiti s biskupskom službom, a upravo sam na takve aktivnosti utrošio većinu svog dosadašnjeg života. Došao mi je tada trenutak nadahnuća i poticaj da se zapitam o onome bitnom što sam želio naučiti studente, objasniti im u predavanjima, izložiti u raznim pisanim raspravama. Zar to nije najstarije filozofijsko pitanje o Iskonu, Jedinstvu i Smislu svih stvari? I onda pitanje: Zar to isto nisam dosad činio kao svećenik? I zar to neću činiti i kao biskup? Što ću drugo ljude učiti nego da je Bog Isusa Krista, Početak, Život i Svrha svih stvari, Alfa i Omega svega, da u njemu živimo, mičemo se i jesmo, kako bi rekao sv. Pavao.
Naučavat ću, dakle, isto, ali ne posve, jer dosad sam, kao profesor, učio studente o putovima kako čovjek sam može doumiti Iskon i Svrhu svega, i što su ljudi o tome stvarno spoznali, a sad, kao biskup, učit ću ono što je Bog sam, kao Počelo i Svrha, Alfa i Omega, objavio o sebi. Dosad sam slušatelje i čitatelje učio kako misliti u skladu i Iskonom, a sada mi je zadaća pomagati ljudima živjeti iz Iskona i prema Iskonu, iz Boga i prema Bogu, tj. ono isto što sam već činio kao svećenik. Kao profesora slušali su me oni koji su željeli, iz ovog ili onog razloga, studirati filozofiju i teologiju, a sada će mi, kao biskupu, među slušateljstvom biti mnogi koji su Krista već spoznali i prihvatili, ali i oni koji Boga iskrena srca traže.
Na taj način novu službu shvaćam kao nastavak, ali i kvalitativnu dopunu prijašnje. Ono što su ljudi svojim umom spoznali o Bogu nadopunjat ću onim što je Bog o sebi objavio, nastojeći ujedno da spoznato preraste u ono po čemu se i od čega živi. Kao što sam se dosad trudio, trudit ću se i na novom zadatku. Znam da ću u tome imati iskrene i dobre suradnike u braći svećenicima, redovnicima, redovnicama i u katoličkim laicima, na koje posebno računam. Nastojat ćemo potaknuti i mlade da se hrabro odazovu Božjem pozivu te u svećeničkom i redovničkom zvanju postanu nasljedovatelji i učitelji Riječi. Svi skupa bit ćemo, poput Kristove Majke, učenici božanske Istine, jer samo tako možemo biti i njezini autentični tumači i učitelji. Ne uzdamo se u svoje sile, ni u svoju mudrost, nego u Krista. On je jedini naša nada.
Na kraju izražavam poštovanje i zahvalnost svojim pokojnim prethodnicima, riječkim biskupima: Isidoru Sainu, Antoniju Santinu i Ugu Camozzu, te riječko-senjskim nadbiskupima Viktoru Buriću i Antonu Tamarutu. S ovom posljednjom dvojicom vežu me osobne uspomene, a sjećanje na iznenadnu smrt dobrog nadbiskupa Antona još nam je svima svježe i bolno. Bili su jedan i drugi ljudi sveta života i puno im dugujem. Neka im cvjetni aranžman koji sam upravo položio na njihov grob, bude izraz i znak moje trajne zahvalnosti i molitve za pokoj njihovih duša.