Pisati o grkokatolicima kao kategoriji stradalnika u Domovinskom ratu na prvu pobuđuje čuđenje, jer Domovinski rat nije bio vjerski rat, nego obrambeno oslobodilački rat za neovisnost i cjelovitost Republike Hrvatske. Svi koji su Republiku Hrvatsku smatrali svojom domovinom ustali su u njezinu obranu, bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost. Svi stradalnici, hrvatski branitelji i civilne žrtve, imaju jednako dostojanstvo i pravo na sjećanje, a njihova je žrtva ugrađena u temelje hrvatske slobode.

Taj opći postulat jednakog dostojanstva poosobljen je kroz žrtvu konkretnog pojedinca, na koju zajednice – obitelji, župe i etničke skupine – njeguju spomen. Jedna od odrednica tih ljudi bila je i njihova katolička vjera izražena kroz istočnu tradiciju: bili su grkokatolici.

Grkokatoličke župne zajednice Križevačke eparhije dale su brojne branitelje od Vukovara i njegove okolice do Žumberka i Varaždina, od Istre i Dalmacije do Dubrovnika i Konavala. Bilo je grkokatolika koji su branili Domovinu i iz dubrovačkog, varaždinskog i čakovečkog kraja. Najveću su žrtvu podnijeli vjernici iz župa Vukovar, Berak, Petrovci i Mikluševci, ali se Eparhija želi prisjetiti i drugih junaka koji su podnijeli žrtvu u drugim dijelovima Hrvatske.

U vukovarskom kraju gotovo da nema grkokatoličke obitelji u kojoj netko nije stradao u Domovinskom ratu, bilo kao branitelj, bilo kao civilna žrtva. Mnogi su prošli teror mučenja i silovanja u lokalnim improviziranim logorima, a neki su odvedeni u zarobljeništvo u logore u Srijemsku Mitrovicu, Begejce, Stajićevo i Niš. Još se traga za nestalima, a na ekshumacijama se često pojave i žumberačka, rusinska ili ukrajinska prezimena. Među žrtvama je bilo i djece, poput dječaka Borisa Vaseleka.

Grkokatolici su, zajedno s drugim hrvatskim braniteljima, rame uz rame branili svoje domove ili stradali kao civili. Križevačka eparhija u dane sjećanja na Vukovar i Škabrnju želi se prisjetiti svih koji su dio njezina duhovnog identiteta ugrađenog u hrvatsku stvarnost.

Potrebno je i dalje istraživati i objedinjavati žrtvoslove kako bi se sačuvala imena stradalnika, osobito tamo gdje su u pitanju pojedinci. U nekim se župama njihova imena čitaju na obljetnice stradanja mjesta ili na Zadušne subote prema grkokatoličkom kalendaru.

Najveće stradanje zabilježeno je u župi Berak, gdje je poginulo 11 osoba – gotovo svaki deseti grkokatolik. Još se traga za nekoliko nestalih. Za ukrajinsku zajednicu postoji službeni potvrđeni popis stradalnika Uprave za zatočene i nestale prema kojem je 40 osoba poginulo ili nestalo.

Rusinska zajednica otišla je najdalje u istraživanju stradalnika. Godine 2015. objavljena je dvojezična knjiga „Stradanje Rusina u Domovinskom ratu“, autora Nikole Papa iz Vinkovaca. Budući da su Rusini uglavnom živjeli na području Vukovara i okolice, ondje su podnijeli najtežu žrtvu.

Prema službenim podacima Uprave za zatočene i nestale, stradalo je 77, a nestalo 19 Rusina, što čini 2,98 % njihove ukupne populacije. Usporedbe radi, udio stradalih i nestalih u ukupnoj populaciji Hrvatske iznosi 0,5 %. U Domovinskom je ratu sudjelovalo 356 Rusina (11,04 % ukupne populacije), a kroz logore je prošlo njih 128 (3,94 %).

S obzirom na malobrojnost Rusina, Ukrajinaca i Hrvata Žumberčana, ti podaci pokazuju razmjere žrtve i posljedice koje je ona ostavila. „S udivljenjem gledajući na njihovu žrtvu molimo za pokoj njihovih duša kako bi njihova mučenička krv bila sjeme i zalog naše budućnosti i opstanka. Vječni im spomen, slava i hvala!“, poručio je o. Vladimir Sedlak, župnik iz Petrovaca.