Mladi su se ujutro okupili oko ispred kapelice Sv. Ante, gdje ih je pozdravio i poželio im dobrodošlicu župnik viteške župe Sv. Jurja fra Velimir Bavrka. Pobožnost križnog puta krenula je od kapelice uz brdo Kalvariju gdje se nalaze postaje križnoga puta, sve do vrha i kapele Gospe Žalosne, gdje je euharistijsko slavlje, u suslavlju sa župnikom domaćinom i šestoricom svećenika, predvodio vrhbosanski nadbiskup metropolit Tomo Vukšić.

Na početku mise nadbiskup je brojnim mladima kazao kako su se, uspinjući se tim brdom, sjećali Isusova uspinjanja na njegovo istoimeno brdo, na poniženja koja je doživio i na strašnu smrt koju je podnio na vrh toga brda.

„Suosjećali smo s njim, s njim bili svojim osjećajima i svojim sjećanjem u njegovoj patnji. I evo nas sada ovdje oko njegova oltara. Vjerujemo da će, pod prilikama kruha i vina, doći među nas. A nama je drago što će doći. Posebno nam je drago što ćemo se moći i pričestiti njegovim tijelom i njegovom krvlju. Stoga očekujući taj njegov bliski, euharistijski dolazak, molimo ga da nam oprosti sve naše slabosti, sve naše grijehe koje smo učinili na našem životnom putu, a možda i na svom križnom putu uspinjući se prema vlastitom spasu”, potaknuo je nadbiskup Vukšić.

U propovijedi je podsjetio kako je pobožnost križnog puta jedna od najdražih pobožnosti u tom dijelu Crkve Božje, odnosno u krajevima gdje obitava hrvatski narod te naglasio kako su redovito crkve pune, odnosno mjesta gdje se ta korizmena pobožnost održava.

„Kao zajednica Isusovih vjernika i kao pripadnici svoga naroda očito smo emotivno vrlo vezani za ovu pobožnost i vrlo rado sudjelujemo u suosjećanju s Isusom Kristom našim Spasiteljem, koji je prošao svoj križni put, a kojega se mi sjećamo ovom pobožnošću. I lijepo je da je to tako, lijepo je da smo mi danas ovdje. To je zaista izvorna ljudska lijepa vrlina – suosjećati s onim tko trpi, tko pati. I biti mu blizu. Isus, prihvaćajući tu lijepu ljudsku osobinu, i u onom času kad sam hodi Križnim putem, prihvaća, solidarnost, brigu, prijateljstvo i hrabrost, onih, doduše, rijetkih osoba koji mu priskaču upomoć“, kazao je mons. Vukšić, dodavši kako su današnji hodočasnici, svatko na svoj način, u ulozi onih jeruzalemskih žena, Šimuna Cirenca, Veronike i svih koji su se pojavili na Kristovu križnom putu kada je bio ponižen i odbačen.

„No, križni put, osim lijepoga i zahvalnoga sjećanja na taj strašni događaj, ima i druga značenja. Kao što i svaka kršćanska pobožnost, osim sjećanja ima i zahtjevni dio. I ovo je naše današnje uspinjanje na ovo brdo zahtjevno, i za nas malo starije, ali i za vas mlađe – Zahtjevno je uspinjati se uz brdo. Slika je to životnoga puta. Mi, stariji, smo već poodmakli u tom penjanju, a vi mlađi već ste krenuli. Ali, svi se uspinjemo, svi putujemo prema vrhu, odakle više nema zemaljskoga puta i započinje jedan drugi oblik puta i života koji se zove vječni život i vječni hod i vječni put s Isusom Kristom“, tumačio je nadbiskup, naglasivši kako svatko onaj tko se želi uspinjati, poglavito duhovno nailazi na različite oblike otpora, i u svom organizmu i u svom razmišljanju i u svom ponašanju i u svojim sklonostima. U svojim strastima – u svom načinu života.

„Neka nam ta slika koja je bila spomenuta, a koja je svojevrsna lekcija, stalno bude pred očima. Da sudjelujući na svom životnom budu i sjećajući se Isusova životnoga puta te sudjelujući na svom Križnom putu i sjećajući se Kristova Križnoga puta, ova pobožnost neka ne bude samo religiozna emocija, memorija, sjećanje na daleki događaj iz Isusova života, nego neka bude pouka.

Kada god nam se dogode padovi kao što su se Isusu događali na njegovu putu, kad nam se god dogode padovi bilo kojega oblika, pogotovo ovi eventualno moralni, duhovni, psihološki, frustracije, neuspjesi u životu… neka nam Isusov primjer ustajanja nakon posrtanja bude uvijek nadahnuće kako bismo svaki osobni posrtaj mogli pobijediti. Naravno uz Isusovu pomoć i Božju milost. I, naravno, uz pomoć naših suvremenih jeruzalemskih žena, Šimuna Cirenaca, Veronika, koji će nam pružati rubac odnosno biti pomoć na našem životnom putu“, zaključio je nadbiskup Vukšić.

Na brežuljku Crkvine, iznad sela Mali Mošunj, po zamisli isusovca, profesora u Nadbiskupskoj gimnaziji u Travniku, o. Antuna Puntigama, sagrađena je crkvica posvećena Gospi Žalosnoj. Najprije je na jednom humku 1908. postavljen križ, a crkvica je sagrađena i blagoslovljena 21. rujna 1913. Podignuta je unutar temelja stare, davno srušene rimske bazilike, prema kojoj se, najvjerojatnije, taj predio nekada i zvao Crkvina. Uz zmijoliki put koji vodi k vrhu, k crkvici Gospe Žalosne, podignute su i za 100. obljetnicu izgradnje crkvice obnovljene i uređene postaje križnoga puta. Stoga brdo svi zovu Kalvarija.