Koncelebrirao je krčki biskup Ivica Petanjak te dvadeset i četvorica svećenika i redovnika. Pjevanje je animirao krčki katedralni zbor.

Pozdravni govor te dobrodošlicu predvoditelju slavlja i svima okupljenima izrekao je domaći biskup Petanjak: „Pri ulazu u katedralu ispod križa Krista raspetoga i Mahnićeva biskupskog gesla ‘U križu je spas’, već dvadeset godina po povratku sa zagrebačkog Ksavera počiva tijelo sluge Božjeg biskupa Antuna Mahnića, koji dočekuje sve one koji ulaze u ovu katedralu i potiče ih da pogledaju Krista raspetoga i podsjete se da će, kad jednom poput njega završe zemaljski hod, biti suočeni s pitanjem jesu li za svoga života nosili svoj križ i je li on za njih bio sredstvo spasenja.

Na dan njegova rođenja za nebo, od srca pozdravljam sve svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i novake, Bogu posvećene osobe, crkveni zbor i ministrante, a posebno vas braćo i sestre koji se redovito okupljate u ovoj katedrali, kao i sve štovatelje sluge Božjeg biskupa Mahnića koji ovdje mole i traže njegov zagovor, dolaze i zahvaljuju na primljenim milostima.

Drago mi je da u našoj sredini mogu pozdraviti, po prvi put novog riječkog nadbiskupa i metropolita Matu Uzinića, koji je svoju novu službu preuzeo u riječkoj katedrali na spomendan velikog biskupa Katoličke Crkve svetog Karla Boromejskog, a sada kao naš metropolit predvodi euharistiju u spomen sluge Božjeg biskupa Antona Mahnića, koji svojom duhovnom veličinom nadilazi granice naše biskupije i svijetli cijeloj domovinskoj Crkvi.“

Nadbiskup Uzinić u propovijedi je rekao kako je djelovanje biskupa Mahnića uvelike nadilazilo područje Krčke biskupije te se raznovrsnim i bogatim djelovanjem nametnuo kao aktivni protagonist svoga vremena. Uz isticanje Mahnićeva osnivanja Hrvatskoga katoličkog pokreta, izdavanja raznih publikacija i zauzimanja oko očuvanja glagoljice, nadbiskup Uzinić posebno je naglasio Mahnićevo vrednovanje uloge laika u Crkvi: „Biskup Mahnić je povjerenje prema laikatu realizirao povjeravajući im istaknute položaje i mjesta u Hrvatskome katoličkom pokretu. Posebno je imao povjerenja u mlade. Bio je svjestan da se velike stvari ne događaju preko noći, već da mlade ljude treba odgajati i formirati kako bi sutra mogli preuzeti odgovorne službe i dati svoj prilog društvu i Crkvi. To povjerenje u mlade razvilo je u srcima mladih ljudi osjećaj crkvenog zajedništva (sentire com Ecclesia).“

Napomenuo je također kako je važno da svoju vjeru hranimo na primjeru velikana naše povijesti, ali da budemo svjesni i promjena koje su nastale u društvu i kulture i okolnosti u kojima danas živimo pa time i onoga što ne možemo preslikati iz vremena kada su ti velikani živjeli. „Ovo se odnosi na naš osobni poziv, ali i na poziv Crkve u različitim vremenima. Tako, na primjer, mi danas ne možemo smatrati da su Katolička Crkva i moderno društvo nepomirljivi, kako su neki u Mahnićevo vrijeme mislili, nego u duhu Drugog vatikanskog sabora moramo tražiti put dijaloga s modrenim društvom koje je sekularno i pluralno“, pojasnio je nadbiskup.

„Danas nam se, za razliku od Mahnićeva razdoblja prijelaza 19. u 20. st., valja zauzimati za dijaloški stav prema suvremenom društvu, u koncilskom duhu koji nas poučava autonomiji vremenitog poretka. Ne smijemo graditi zidove prema svom svijetu nego graditi mostove, pokazujući, ponajprije svojim primjerom, da je ‘Bog ljubio svijet’ (Iv 3, 16), i to ovakav kakav jest – ne njegovu uljepšanu ili čistu verziju svijeta kakvu bismo mi htjeli i kakva, uostalom, uopće ne postoji ni u Crkvi, iako je mi licemjerno pokušavamo takvom pokazati. Moramo svijet kao Isus voljeti ovakav kakav jest. I davati mu, s ljubavlju kakvom je Krist ljubio nas, svoj kršćanski doprinos, zauzeto i inventivno kao što je to u svom vremenu i na svoj način činio biskup Mahnić. A za to je potrebno povjerenje prema ljudima i prema svijetu, onakvo kakvo je imao Isus koji se zato i utjelovio u naš svijet. I povjerenje u laike, osobito u mlade. Ako se to dogodi, ako pokažemo da imamo povjerenje u svijet, i u laike, i u mlade, onda će oni početi imati povjerenja u nas, a možda onda i u Boga, jer ćemo im pokazati Boga kakav doista jest. Ali, mi moramo učiniti taj prvi korak povjerenja, a ne se neprestano žaliti na nedostatak naše vidljivosti i da nas svijet ne uzima u obzir, da nas marginalizira i progoni. Bilo bi doista vrijeme da manje naglašavamo ono vrijeme kad smo bili progonjeni, kako bismo konačno kao Crkva, i kršćani katolici u njoj, mogli ovom svijetu davati ono što nas je Krist poslao činiti. A on nas je poslao navješćivati evanđelje svima i do kraja zemlje, što uključuje i njegove periferije na kojima se nalaze mnogi naši vjernici, osobito mladi. Tu mi se čini dobrim iskoristiti sliku pape Franje koja se dobro uklapa i u ovo vrijeme našeg došašća. To je slika Isusa koji kuca na vrata, ali ne da bi ušao u naš dom, nego da izađe iz našeg doma i s nama krene popravljati ovaj svijet, ozdravljati ga, s punim povjerenjem u ljude, vjerne ili ne, koji žele to isto, bolji svijet, ljepši i pravedniji svijet“, rekao je nadbiskup Uzinić.

Na kraju misnog slavlja biskupi, svećenici i redovnici okupili su se na grobu sluge Božjega gdje je nadbiskup Uzinić predvodio molitvu za njegovo proglašenje blaženim i svetim.