Izrekavši čestitke u povodu župnog blagdana, u propovijedi se osvrnuo na Evanđelje dana (Lk 21, 20-28), osobito posljednju rečenicu: „Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.“ Ta poruka može biti shvaćena kao poziv na ponos, ali u ozračju ovog Evanđelja ne radi se o ponosu, nego o nadi koja kaže da ono što vidimo – razaranje Jeruzalema, kao i druge pojave koje govore o prolaznosti svijeta u kojemu živimo poručuju ne trebamo očajavati jer to za nas nije kraj. Za one koji vjeruje u Isusa, to je početak nečeg novog, rekao je mons. Uzinić.

Upozorio je kako gore navedenu rečenicu iz Evanđelja kršćani ponekad ne shvate na pravi način. Ne prepoznajemo je kao poziv na nadu, nego kao isticanje sebe i svoga. Kad se to dogodi nađemo se u opasnosti zamijeniti teze i umjesto onih koji su progonjeni, postati progonitelji. Ta zamjena teza dogodila se piscima životopisa sv. Katarine jer je, tekst obogaćen legendama, ovu sveticu predstavio kao junakinju, a ne kao kršćansku mučenicu. Mons. Uzinić pojasnio je to navodeći neke od primjera te poručio da se kršćanski mučenik ne može nazivati borcem, jer on ne ratuje. On ne nanosi nepravdu. Kršćanski mučenik nudi svoj život za one koji ga ubijaju. Bitna razlika između mučeništva i junaštva jest u tome da je mučenik – svjedok koji umire iz ljubavi prema Kristu, ali i prema onome koji ga ubija. On je mučenik ljubavi za svoje neprijatelje i u tome je poseban kao onaj koji nasljeduje Krista, rekao je propovjednik.

U kontekstu vremena u kojemu živimo primijetio je potrebu suvremenog čovjeka da junaštvo promatra kao ideal, a ne mučeništvo. Ta naša potreba dovodi nas u opasnost da umjesto svjedoka vjere, postanemo ‘junaci’. Ukoliko kršćani zamijene svjedočanstvo za junaštvo, to ih dovodi do duhovne oholosti koju možemo nazvati fundamentalizmom. Time podilazimo sebi samima i svom viđenju stvari smatrajući svoje i sebe boljim i ispravnijima od drugih, kazao je nadbiskup. Te osobine duhovne oholosti i fundamentalizam nisu svojstveni samo vjernicima, nego i onima koji ne vjeruju u duhovnu stvarnost. Postajemo robovi vlastitih predrasuda. U pozadini takvih ponašanja uvijek je problem i otuđenje, rekao je mons. Uzinić. „Borimo se protiv nekog drugog, a neprijatelj se nalazi u nama samima. Sve su to psihičke obrane da se ne zaustavimo i propitamo sebe. Gledamo neprijatelje u drugima, umjesto da se suočimo sa samima sobom. Zato živimo život klišea koji pomaže da preživljavamo, a ne živimo.“

Vjernike je potaknuo da, promatrajući život jedne kršćanske mučenice – sv. Katarine, pokušaju živjeti nasljedujući ono što je nju činilo mučenicom. Imamo izazov da ono što jesmo živimo na autentičan način kako je živio Isus Krist i kršćanski mučenici. Posebnost tog života je u drugačijoj logici. To je logika koju nam je Bog u Isusu pokazao – logika opraštanja. Bog sve što čini, čini iz ljubavi. Ovaj svijet živi logikom interesa, a Bog ima samo jedan interes – ljubiti nas. Iz te ljubavi se utjelovio i živio među nama živeći ljubav. Na kraju je iz te ljubavi preuzeo sve naše krivice. Biti kršćani znači sami hodati putem kojega je zacrtao Isus. Živjeti besplatno dar i darovanost, onako kako je Krist živio – služeći u ljubavi prema svakom čovjeku. To nije lako, ali je nužno jer samo tako možemo nastaviti svoje poslanje u svijetu i vremenu, zaključio je mons. Uzinić.