Kršćansko pamćenje i oslobođenje od zlopamćenja

Split, (IKA) – Zbornik radova Kršćanstvo i pamćenje – Kršćansko pamćenje i oslobođenje od zlopamćenja rezultat je istoimenog međunarodnog simpozija kojega su u svibnju 2003. u Trogiru organizirali Hrvatski Caritas i Franjevački institut za kulturu mira. Te se dvije crkvene institucije već niz godina, slijedeći Papin projekt traženja oproštenja, bave problematikom oprosta i pomirenja, tako da je projekt Kršćanstvo i pamćenje zapravo nastavak CroPax programa započetog u jubilarnoj 2000. godini.
Zbornik je u srijedu 10. studenoga predstavljen u Pinakoteci franjevačkog samostana Gospe od Zdravlja u Splitu. Predstavili su ga prof. dr. Branimir Lukšić, prof. dr. Marinko Vidović i prof. dr. Ante Vučković, a program je vodio ravnatelj Franjevačkog instituta za kulturu mira Bože Vuleta.

Tumačeći kontekst u kojem je nastao simpozij Kršćanstvo i pamćenje, dr. Vučković je istaknuo kako su se idejni tvorci i organizatori simpozija našli pred pitanjem kako to da odjednom, u isto vrijeme, postoji “užareno pamćenje” na jednoj strani i silni zaborav na drugoj strani? U svjetlu kršćanske vizije pamćenja koja jasno govori o desnici koja ne smije znati što čini ljevica i o tome da treba pamtiti tuđe dobro, a svoje zlo pamtiti kroz njega se kajući, dr. Vučković pitanjem “Kako to da dugo pamtimo zlo koje su nam drugi učinili a istovremeno zaboravljamo ono koje smo mi počinili, kako to da zaboravljamo dobro koje su nam drugi učinili a u isto vrijeme pamtimo dobro koje smo učinili” dovodi u samu srž problematike pamćenja.
U odgovoru na to egzistencijalno pitanje pitamo se postoji li samo pamćenje kršćana koje nalikuje pamćenjima drugih ili postoji i moguće drukčije kršćansko pamćenje. Te u konačnici: Kako kršćanstvo pamti? Kršćanstvo pamti kroz oprost i ljubav. Sv. Pavao u Himnu ljubavi kaže da Ljubav pamti. Na koji način? Ona po Pavlu ne pamti zlo. Dakle, nije zlopamtilo. Nije zlopamćenje. Nadalje, kršćanstvo pamti i kroz liturgiju, koja je sjećanje koje prerasta pamćenje. Ona je prisutnost onoga koga se sjećamo. To je na jedan način izazov svim pamćenjima. U liturgiji je prisutan onaj koga se sjećamo. To je nešto gdje pamćenje nadrasta samo sebe. No, događa se vrlo često da se sakupljamo u srcu liturgije oko pamćenja i prisutnosti na Uskrsloga, a o Uskrslom nema ni spomena. Govori se o našim mrtvima, o našim djelima, govori se o onom što bi mi htjeli pamtiti. Na taj način onaj koji jedini prerasta pamćenje ode u zaborav, a oni koji su mrtvi dolaze u prvi plan.
Predstavljajući četiri priloga koji su se našli u poglavlju Biblija i crkvena tradicija, dr. Vidović iste je okarakterizirao kao vrijedne doprinose razumijevanju biblijske misli o sjećanju i pamćenju. Nit koja ih povezuje jest ta da su sjećanje i pamćenje kod nastajanja življenja i preživljavanja, aktualiziranja i reaktualiziranja Božega spasenjskog djelovanja u sadašnjosti i očekivanja njegove obećane punine u budućnosti. Sjećanje i pamćenje uvažavaju tradiciju koja zahtijeva da bude čuvana, ali oni također omogućuju kritičko razlikovanje koje zna iz povijesnoga blaga izvlačiti novo i staro, ali na prvome je mjestu novo, pa te onda staro, istaknuo je dr. Vidović.
Kao refleksiju na misli koje se mogu naći u zborniku, dr. Lukšić između ostaloga je iznio dva problema s obzirom na problematiku pamćenja koji nalaze svoje uporište kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Jedan je problem pamćenje kao poticaj na fanatizam, a drugi problem, kako ga je dr. Lukšić nazvao, “sindrom je Erazma Rotterdamskoga”, tumačeći potonji kao životni stav izbjegavanja bilo kojeg egzistencijalnog angažmana, bijeg od opredjeljenja te preosjetljivost i želja za uvažavanjem i isticanjem. Erazmo, taj veliki mislilac i humanist, pao je, smatra dr. Lukšić, na ispitu, jer je u “času istine” možda mogao spriječiti rascjep Katoličke crkve, no, umjesto angažmana izabrao je neutralnost. Za sindrom Erazma gubitak zlopamćenja je izlika da se ne uđe u povijesnu, te, kad je to potrebno, i u političku arenu. Dok god imamo među sobom zakinute, obespravljene i potlačene, naš je angažman bitan preduvjet da se na zemlji ostvari Isusova želja “dođi kraljevstvo tvoje”, jer iste sprečavaju i oslobođenje od zlopamćenja.
Fenomeni pamćenja i zaborava zagonetni su fenomeni prisutnosti nečega što više nije tu, tj. odsutnosti onoga što bi trebalo biti, a nije tu. S jedne strane živi ono što bi trebalo nestati, a u grobu se nalazi ono što bi trebalo živjeti. Tako su pamćenje i zaborav, otimajući jedno drugome – život, međusobno i suprotstavljeni i vezani jedno uz drugo, istaknuto je na predstavljanju koje poručuje da je kršćanstvo vjera u Život.