Uz predstavnike javnog i političkog života te župljane na slavlju su se okupili i brojni hodočasnici Moslavačkog kraja, blaženikovi štovatelji.

Na početku homilije biskup je podsjetio na riječi kardinala Gerharda Ludwiga Müllera koji u knjizi „Razgovor o nadi“ Stepinca naziva „slavom plemenitoga hrvatskog naroda“. „On kaže: ‘U današnje vrijeme neki će pokušati uzaludno omalovažavati i oklevetati njegov veličanstven lik, iznova otvarajući rane njegova mučeništva, ali mislim da je to put koji je Providnost pripravila kako bi održala živim sjećanje na njega i kako bi ubrzala puno priznanje svetosti toga uzornog Pastira’. Ovo je napisao kardinal Müller dok je još bio pročelnik Kongregacije za nauk vjere 2016. godine, dakle nakon što je 2014. SPC u pismu patrijarha Irineja uputila pismo papi Franji u kojem je tražila da odustane od kanonizacije bl. Alojzija Stepinca. Papa je potom ustanovio mješovitu komisiju, sastavljenu od katoličkih biskupa iz HBK i BK BiH te episkopa SPC s pridodanim stručnjacima za povijest. Oni su se od srpnja 2016. do srpnja 2017. sastali ukupno pet puta i razmatrali ulogu nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca u odnosu prema srpskim pravoslavcima prije, za vrijeme i poslije II. svjetskog rata. Komisija je zadnje zasjedanje imala na blagdan MB Bistričke, 13. srpnja 2017. i znamo, nije donijela nikakav jednoglasni zaključak, kojem se Papa nadao. Naime, srpski pravoslavci ne žele vidjeti dokumente i činjenice, a izmišljaju teze za koje nemaju ni dokumente ni svjedoke, te se i dalje drže svoje zlonamjerne teze o našem blaženiku pa ne žele vidjeti Stepinca kao proglašenog sveca Katoličke Crkve“.

U nastavku biskup je rekao kako je važno vidjeti što to zapravo SPC zamjera bl. Alojziju, dodavši da kad se sve razmotri, zbroji i oduzme, srpske pravoslavce najviše smeta što je bl. Alojzije Stepinac priznavao pravo hrvatskoga naroda na samostalnu državu. „Dakako da Srbi nisu bili pristalice samostalnosti hrvatskoga naroda jer je njima odgovarao podložnički položaj Hrvata, nad kojim su oni provodili svoj teror i strahovladu te ga iskorištavali. ‘Ja bih bio ništarija kada ne bih osjećao bilo svoga naroda’, rekao je nadbiskup Stepinac na montiranom sudskom procesu 3. listopada 1946.

Zapravo ni Srbi kao pravoslavni kršćani nemaju nikakve prigovore u odnosu na Stepinčevu vjeru ili njegovu kršćansku ljubav, koju je hrabro pokazivao u teškim ratnim i poratnim vremenima pomažući svim ljudima upotrebi bez obzira tko su, nego im smeta njegov politički stav, a taj je da Hrvati trebaju biti jednakopravni svim drugim narodima, pa i Srbima, te sami upravljati svojom sudbinom.

Prema tome to nije uopće nikakvo međuvjersko ili međucrkveno pitanje, nego čisto političko pitanje i zbog toga smatram da ono nije dovoljno da se ne proglasi ono što mi svi znamo i vjerujemo, što već odavno u odnosu na njega i pokazujemo, a to je – da se bl. Alojzije Stepinac treba častiti kao svetac Katoličke Crkve“.

Biskup je istaknuo i kako je zanimljivost ovogodišnjeg Stepinčeva da je prije nekoliko dana objavljeno pismo biskupa HBK upućeno već spomenutom patrijarhu SPC-a. „Pismo je napisano u duhu bratskog poštovanja i kršćanske ljubavi, pozivajući se na evanđeoske poticaje djelovanja i međusobnog poštovanja, ali i s jasnim određenjem prema nekim pitanjima koja patrijarh vidi i govori drukčije negoli mi, hrvatski biskupi. Stoga bi bilo znak ne samo slabosti nego i prihvaćanja neistina, kada se ne bi reagiralo i poslalo ovo pismo“, rekao je biskup te se u nastavku osvrnuo na sadržaj pisma, ali i dodao kako je nedopustiva i riječ patrijarha koji je prije nekoliko godina ustvrdio da su Hrvati „jedini narod na svijetu koji su imali specijalizirane logore za ubijanje djece“!?

„Iz ove neistinite tvrdnje, koju su na znanstvenom simpoziju 30. studenoga prošle godine opovrgnuli povjesničari na temelju dokumenata i svjedočanstava te zaključili da u Sisku 1942.-1943. nije postojao logor nego prihvatilište za kozaračku, uglavnom srpsku djecu te da ta akcija spašavanja te djece od gladi, bolesti i nezbrinutosti služi na čast Siščanima, čime se i mi kao katolici ponosimo, osobito jer se i sam nadbiskup Stepinac više puta snažno zalagao za to da se toj djeci pomogne, te je od oko 7 tisuća djece spašeno njih oko 6 tisuća, što je s jedne strane velika smrtnost, ali i dobar rezultat s obzirom da su liječnici prognozirali puno veći pomor djece u tim teškim uvjetima. Moguće je zaključiti – kako se na jasan način sugerira iz našeg odgovora HBK – da srpski patrijarh širi mržnju i izaziva nove sukobe. Neobično je također da jedan tako visoko pozicionirani vjerski vođa ne zna da izvan matične zemlje u susjednim zemljama mogu živjeti – i žive! – pripadnici dotičnog naroda kao nacionalna manjina, koja svoju narodnu, kulturnu i vjersku pripadnost može gajiti i razvijati, ali ne može odcijepiti dio domovine u kojoj živi i pripojiti ga drugoj državi.

To je zazivanje rata, a to mi kršćani ne smijemo činiti.  Mi vrlo jasno ističemo ono što smo istaknuli u Pismu 1995. godine: ‘Željeli bismo posebno da katolici i pravoslavni u Hrvatskoj zauzmu zajednički kršćanski stav i prema žrtvama i prema krivnji za žrtve, prema grijehu i prema pomirenju. Ako se u prošlosti manipuliralo s povijesnim činjenicama, požurimo čas kad ćemo u slobodi i odgovornosti pred Bogom i pred ljudima javno očitovati istovjetan kršćanski odnos i prema žrtvama i prema krivcima. Molimo da to vrijeme što prije sine’.

Međutim, nakon ovakvih lažnih optužbi koje stižu na račun HBK i Hrvatske od patrijarha i čitave SPC, a posebno s obzirom na našeg svetog blaženika, nije moguće vidjeti kada će doći to vrijeme ‘zajedničkih kršćanskih stavova’. Ono kao da je sve dalje, a ne bliže“.

Na kraju biskup je iz svega rečenog zaključio da „s obzirom na kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca ona ne smije biti talac srpskih laži i mitova, koje oni ne prestaju proizvoditi služeći se optužbama i iskrivljivanjem činjenica, jer on jest svet, to je potvrdila i beatifikacija, to je potvrdio i postupak Kongregacije za kauze svetih pod vodstvom kardinala Angela Amata, dakle, medicinska i teološka komisija koja je krajem 2013. i početkom 2014. zaključila da je sam Bog potvrdio njegovu svetost po čudu koje se na njegov zagovor dogodilo. U svakom slučaju nama u ovom pitanju ne može biti sugovornik patrijarh srpski ni SPC koji nisu ljubitelji istine ni kršćanske ljubavi“.

Nakon popričesne molitve okupljenima se obratio o. Wosko, čestitavši biskupu na 20. obljetnici biskupske službe te zahvalio svima koji su se uključili u proslavu župnog blagdana.