Pozdravljajući okupljene uime sisačkog biskupa mons. Vlade Košića, duhovni pomoćnik u samostanu Kćeri Srca Isusova u Lasinji, prof. dr. sc. vlč. Hrvoje Špehar, istaknuo je da se život klauzurnog redovništva u duhovnom smislu snažno povezuje sa službom Kardinalskog zbora u životu Crkve, osobito u molitvi, žrtvi i kontemplaciji usmjerenoj na dobro čitave Crkve i svih njezinih dijelova diljem svijeta, koje povezuje jedinstvo i djelovanje Duha Svetoga.

Prisjetivši se nedavnoga intervjua koji je kardinal Nemet dao p. Jamesu Martinu u podcastu The Spiritual Life, u kojem je, među ostalim, govorio o iskustvu izbora Svetoga Oca u konklavama te naglasio njihov liturgijski i molitveni karakter, vlč. Špehar povezao je iskustvo samostanske molitve – kako za vrijeme konklava, tako i u svakodnevnoj euharistijskoj adoraciji u klauzurnom samostanu Kćeri Srca Isusova – s molitvom za Svetoga Oca, Crkvu i čitav svijet.

Kardinal Nemet u bogatoj je homiliji, polazeći od snažnoga razvoja pobožnosti Srcu Isusovu od XVII. stoljeća, osobito u životu i duhovnosti sv. Margarete Marije Alacoque (1647.–1690.), a potom i od osnutka brojnih redovničkih zajednica povezanih s tom pobožnošću, posebno istaknuo karakterističan duhovni put Kongregacije Kćeri Srca Isusova, koju je osnovala bl. Marija od Isusa Deluil-Martiny (1841.–1884.), nazivajući njihove samostane „srcem u tijelu Crkve“.

Ustvrdio je da „dok mnoge druge družbe Srca Isusova istu pobožnost pretaču u škole, karitativne ustanove, misije, socijalni i pastoralni rad, Kćeri Srca Isusova radikaliziraju zajedničku jezgru – Srce Isusovo, Euharistiju i poziv na predanje – gotovo isključivo u dimenziji klanjanja, zadovoljštine i zastupničke molitve“, te dodao da je „njihov samostan poput ‘srca’ u tijelu Crkve: ne vidi se izvana, ali dovodi krv – milost – u sve udove“. Kardinal je primijetio da su „svaka krunica, svaki psalam u koru, svaki sat šutnje pred Presvetim ‘otkucaji’ toga srca za život cijele Crkve“.

Na temelju naviještene Božje riječi iz Poslanice Efežanima (Ef 3,14–19) i Evanđelja po Ivanu (Iv 15,9–17), kardinal je istaknuo da je Kristova ljubav temelj svake kršćanske duhovnosti, a osobito duhovnosti Kongregacije Kćeri Srca Isusova, jer je „njihov život znak da se ta ljubav doista može nastaniti u srcu čovjeka i postati središte svega“.

Dok sv. Pavao uzvišenim riječima govori o Kristovoj ljubavi, sestre tu ljubav „promatraju u probodenom Srcu Isusovu u Euharistiji, u tišini klanjanja, zadovoljštini i zagovoru za Crkvu i svećenike“. Evanđeoske riječi „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi“ (Iv 15,9) kardinal je protumačio osobito u svjetlu glagola „ostati“, koji se u životu klauzurnih sestara najjasnije očituje „ondje gdje je Presveto neprestano izloženo, a srce se danju i noću vraća istom Gospodinu u šutnji klanjanja“.

U tom se smislu, primijetio je kardinal, zvanje sestara u Kristovoj zapovijedi „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ ostvaruje kao oblik „skrivene ljubavi“, koja znači „dati vrijeme, glas i srce za druge pred Euharistijskim Srcem“. Na isti način Kristove riječi o najvećoj ljubavi, o životu koji se polaže za prijatelje, u životu sestara Kćeri Srca Isusova nalaze se „u obliku svakodnevne, tihe žrtve, da bi drugi – osobito svećenici – mogli ostati vjerni svome pozivu“.

U suvremenim promišljanjima o karizmama u Crkvi moglo bi se dvojiti o vrijednosti apostolata koji se ostvaruje u obliku klauzurnoga života, ako bismo njegove dimenzije sveli samo na vidljive i ljudskim mjerilima mjerljive stvarnosti. No, naglasio je kardinal, „dok na prvi pogled stroga klauzura i nepostojanje vanjskoga apostolata mogu zvučati kao odsutnost misije, u stvarnosti je upravo suprotno: sestre naglašavaju snažan apostolski duh, jer se svijet istinski preobražava ne samo djelima, nego ‘iznutra’ – po molitvi, po predanju u Kristovu duhu, po prihvaćenoj i darovanoj žrtvi“.

Stoga „njihov dnevni red – korska molitva, unutarnja molitva, tihi rad, duga euharistijska adoracija – želi da sav život postane sveta misa, da sve bude sjedinjeno s Kristovim prikazivanjem Ocu“.

Spominjući žrtvu koju je podnijela bl. Marija od Isusa, koja je u posljednjim trenucima života, kao žrtva atentata, oprostila svome napadaču i prikazala svoj život za započeto Djelo, kardinal je njezin život ocijenio svjedočanstvom konkretne ljubavi i polaganja života za prijatelje, za Crkvu, svećenike i čitav svijet.

I dok se možemo pitati što ta karizma poručuje današnjem svijetu, valja se zaustaviti nad riječima sv. Pavla da se trebamo „ojačati u unutarnjem čovjeku“, istaknuo je kardinal, dodavši da „karizma Kćeri Srca Isusova postaje za nas proročki znak: u užurbanom, aktivističkom svijetu one nas uče da bez korijena u Euharistiji, bez srca uronjenog u Isusovo Srce, svaka naša aktivnost ostaje površna“.

Stoga „i mi možemo u svoj život ugraditi ponešto od njihove duhovnosti: vjernije sudjelovanje na svetoj misi, češće klanjanje, možda tihi sat pred Presvetim za Crkvu i svećenike, kratku molitvu zadovoljštine za grijehe protiv ljubavi. U svojim obiteljima i župama, u odgovornostima koje nosimo, pozvani smo – riječima Isusa – ‘ostati u njegovoj ljubavi’ i dopustiti da nas ta ljubav polako preobražava, čini sposobnima za onu veću ljubav koja daruje sebe, a ne traži svoje“, istaknuo je kardinal Nemet.

U euharistijskom slavlju koncelebrirali su mons. Marko Trošt, generalni vikar Beogradske nadbiskupije, vlč. Vjekoslav Meštrić, župnik Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Stenjevcu (Zagreb), don Ante Delić, župnik Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji i Župe sv. Ante Padovanskoga u Nadinu, vlč. Igor Borić, upravitelj Župe sv. Martina biskupa u Pisarovinskoj Jamnici, vlč. Silvio Eljuga, upravitelj Župe sv. Antuna Padovanskoga i Blažene Djevice Marije Kraljice Mučenika u Lasinji, te prof. dr. sc. vlč. Hrvoje Špehar, duhovni pomoćnik u samostanu Kćeri Srca Isusova.

Liturgijsko pjevanje predvodio je mješoviti zbor župe Stenjevec, a u slavlju su sudjelovali brojni hodočasnici iz različitih župa te prijatelji i rodbina klauzurnih sestara Kćeri Srca Isusova.