Lice Boga Oca, čovjekova čežnja

Uvodno biblijsko čitanje: “Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja, milostiv mi budi, usliši me! Moje mi srce govori: #!Traži lice njegovo!#! Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene. Ne odbij u gnjevu slugu svoga! Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti! I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! Ako me otac i mati ostave, Gospodin će me primiti” (Ps 27/26/, 7-10).
1. “Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi” (Ispov. 1,1) To je čuvena tvrdnja kojom započinju Ispovijesti svetog Augustina snažno ističe neutaživu potrebu koja potiče čovjeka tražiti lice Božje. To je iskustvo potvrđeno različitim religijskim baštinama. “Već od najstarijih pa sve do današnjih vremena nalazimo kod različitih naroda neko zamjećivanje one tajanstvene moći koja je prisutna tokovima svijeta i događajima čovječjeg života, a ponekad dapače priznavanje najvišeg božanstva ili također Oca” (Nostra aetate, 2).
Doista, tolike molitve iz svjetske religiozne književnosti izražavaju uvjerenje da vrhovno Biće može biti zamišljeno i zazivano kao otac, kojemu se dolazi po iskustvu ljubaznih skrbi primljenih od zemaljskog oca. Upravo je taj odnos u nekim tokovima suvremenog ateizma pobudio sumnju da je sama predodžba Boga projekcija očeve slike. Sumnja je zapravo neutemeljena.
Ipak je istina da je, polazeći od svog iskustva, čovjek ponekad pokušao predstaviti božanstvo čovjekolikim slikama koje previše odrazuju ljudski svijet. Traženje Boga napreduje tako “pipajući”, kako reče Pavao u svom govoru Atenjanima (usp. Dj 17,27). Treba stoga imati na pameti to svijetlo-tamno religiozno iskustvo, u svijesti da samo prava objava, u kojoj se očituje sâm Bog, može raspršiti sjene i dvosmislenosti te učiniti da zasja sjetlo.
2. Po primjeru Pavla koji upravo u govoru Atenjanima navodi stih pjesnika Arata o čovjekovu božanskom podrijetlu (usp. Dj 17,28), Crkva s poštovanjem gleda na pokušaje različitih religija da nazru Božje lice, razlikujući u njihovim vjerovanjima ono što je prihvatljivo od onoga što je nespojivo s kršćanskom objavom.
U tom se pravcu mora promišljati pozitivno vjersko shvaćanje Boga kao sveopćeg Oca svijeta i ljudi. Ne može se, međutim, prihvatiti ideja božanstva upravljanog samovoljom i hirom. Kod starih se Grka, naprimjer, Dobro kao vrhovno biće i kao božanstvo također nazivalo ocem, ali bog Zeus je očitovao svoje očinstvo kako u dobrohotnosti tako i u gnjevu i pakosti. U Odiseji čitamo: “Oče Zeuse, nitko nije među bogovima zlokobniji od tebe; ljudi te ne poštuju jer, nakon što si ih rodio, povjerio si ih nesreći i teškim bolima” (XX,201,203). Ipak, potreba za bogom koji nadilazi hirovitu samovolju prisutna je i među starim Grcima, kako svjedoči, naprimjer, “Himna Zeusu” pjesnika Kleanta. Poimanje božanskog oca, koji je spreman velikodušno darivati život i brižan u pribavljanju potrebnih dobara za življenje, ali također strog i kažnjavatelj, ne uvijek iz očita razloga, povezuje se u drevnim društvima uz ustanovu patrijarhata te prenosi njegovo najuobičajenije shvaćanje na vjersku razinu.
3. U Izraelu je priznavanje Božjega očinstva postupno i neprestano ugrožavano napašću idolopoklonstva koje proroci snažno odbacuju: “Govore drvetu: #!Ti si otac moj!#! a kamenu: #!Ti si me rodio!#!” (Jer 2,27). Doista, iz biblijskog vjerskog iskustva shvaćanje Boga kao Oca povezano je, više nego uz njegovo stvarateljsko djelo, uz njegov povijesno-spasenjski zahvat, po kojemu utvrđuje s Izaelom osobiti saveznički odnos. Bog se često tuži da njegova očinska ljubav nije naišla na prikladan odgovor: “Govori Gospodin: #!Sinove sam ti odgojio, podigao, al se oni od mene odvrgoše#!” (Iz 1,2).
Božje je očinstvo za Izraelce čvršće od ljudskoga: “Ako me otac i mati ostave, Gospodin će me primiti” (Ps 27,10). Psalmist koji je doživio to bolno iskustvo napuštanja i našao u Bogu brižnijeg oca od zemaljskog, pokazuje nam put kojim je on prošao da stigne do tog cilja: “Moje mi srce govori: #!Traži lice njegovo!#! Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim” (Ps 27,8). Ponovno tražiti lice Božje nužan je hod koji se mora poduzeti iskrena srca i trajnom zauzetošću. Samo se pravednikovo srce može radovati u traženju lica Gospodinova (usp. Ps 105,3 slj.) i na njemu se onda može odraziti očinsko lice Božje (usp. Ps 119,135; usp. također 31,17; 80,4.8.20). Opslužujući zakon Božji u punini se uživa zaštita Boga Saveza. Blagoslov kojim Bog nagrađuje svoj narod, Aronovim svećeničkim posredništvom, zaustavlja se upravo na tom sjajnom otkrivanju Božjega lica: “Nek te Jahve licem svojim obasja, milostiv ti bude!” (Br 6,25).
4. Otkad je Isus došao na svijet, traženje Očeva Božjeg lica poprimilo je još značajniji doseg. U svom naučavanju Isus je, temeljeći na osobnom sinovskom iskustvu, potvrdio shvaćanje Boga kao oca, ocrtanog već u Starom zavjetu; štoviše, trajno ga je očitovao, živio na način blizak i neizreciv, i predlagao kao životni program onima koji želi postići spasenje.
Isus se nadasve stavlja na potpuno jedinstven način u odnos s božanskim očinstvom, očitovavši se kao “sin” i prikazavši se kao jedini put da se stigne k Ocu. Filipu koji traži: “Pokaži nam Oca, i dosta nam je” (Iv 14,8), on odgovara da poznavati njega znači poznavati Oca, jer Otac djeluje po njemu (usp. Iv 14,8-11). Onome, dakle, tko želi susresti Oca, potrebno je vjerovati u Sina: po njemu se Bog ne ograničava zajamčiti nam brižnu očinsku pomoć, nego priopćuje sam svoj život čineći nas “djecom u Sinu”. Stoga apostol Ivan ističe dirljivom zahvalnošću: “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo” (1 Iv 3,1).