Lik kardinala Kuharića poticaj je za govor o vječnosti

Draga braćo i sestre,
predragi vjernici!

1. Okupljeni smo na večerašnjem euharistijskom slavlju na kojemu doživljavamo posebnost jednoga sjećanja, molitve i crkvenosti. Slušajući Božju Riječ, osluškujemo je u ozračju ostvarenoga kršćanskoga i biskupskoga života blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića. U meni se – a vjerujem da i vi doživljavate slično – rađa misao i pitanje: Što bi nam Kardinal danas rekao? Iako tjelesno nije s nama, u molitvi osjećamo njegovu blizinu i duhovnu nazočnost. U zajedništvu smo cijele Crkve i osjećamo da nam ona danas progovara o životu s Bogom. Postavljajući sebe pred izazov u ovom slavlju navještene žive Riječi, spoznajemo da je lik kardinala Franje Kuharića važan poticaj za govor o vječnosti: “Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti” (Mudr 2,22). U toj je rečenici sadržana Božja istina o čovjeku.

Druga glava Knjige mudrosti sadrži nešto poput velikoga proglasa bezbožnika. Gledajući u cjelini, taj se proglas može svesti na nekoliko točaka. Ponajprije je riječ o nijekanju onostranosti, o uzvisivanju užitka, o obescjenjivanju tradicionalnoga odgoja i o proganjanju pravednika.

Kardinal Kuharić cijeloga je života svojim riječima i ponašanjem pokazivao drukčiji put, želio je živjeti život biblijskoga pravednika koji se protivio ovomu proglasu. Tako Kardinal na jednome mjestu piše: “Mnoge ljude zanima samo horizontala ljudskoga postojanja. No u toj se horizontali ne nalazi konačni odgovor na pitanje smisla. Za neke je ljude smisao života mnogo imati, stjecati i posjedovati bogatstvo da bi se moglo imati sreću. Mnogi opet smatraju moć smislom života, vlast nad drugima, uživanje u visokome položaju na društvenoj ljestvici. Za mnoge je opet smisao života slava, biti slavan s bilo kojega naslova, biti priznat i poznat, uzdignut do zvijezda zbog nekih svojih uspjeha i dostignuća u umjetnosti, u znanosti, u svome zvanju i položaju, pa i u športu. Sve to može na neko vrijeme zadovoljiti čovjeka, može mu priuštiti da se osjeća sretnim, ali to je samo zemaljska sreća i horizontala života. Mnogi opet misle da su jedini smisao života svi mogući užitci, zabave, dobro jesti i piti. To su plićaci koje se vrlo brzo pregazi, da bi se potom ušlo u prazninu i razočaranje.” (KARDINAL FRANJO KUHARIĆ, S Bogom licem u lice. Razmišljanja o čovjeku, Glas Koncila 2002., str. 260-261).

Dobro nam je poznato iz životopisa kardinala Kuharića da je često bila iskušavana njegova strpljivost. Otvoreno je govorio i onda kad su vrebali svaku njegovu riječ; bio je smatran neprijateljem, ali se Boga nije odricao, govoreći: Čovjek ne može biti sretan bez Boga! (KARDINAL FRANJO KUHARIĆ, Božja remek-djela. Razmišljanja o sakramentima, Glas Koncila 2002., str. 141). Bilo mu je do sreće čovjeka, jer je nastojao biti učenikom Krista koga je Bog poslao baš radi toga da bi čovjeku bila vraćena sreća.

2. U #!proglasu bezbožnika#! može se iščitati životna filozofija, sukobljena s teologijom povijesti koju uosobljuje vjernik. Pod naslagama i plaštem bezbrižnosti otkriva prazninu, pokazuje sumnjičavost, nesigurnost i nepovjerenje. Oštro polemizira protiv onih vrijednosti na kojima se tradicionalno zasnivao njihov život, niječući ili osporavajući čak i vrijednost Božjega zakona. Kao da onima koji vjeruju želi reći: To je beskorisno; sve će nestati u ništavilu. Bog vas neće spasiti – čak ni vas!

U današnjemu prvom čitanju, dakle, lako se može osjetiti arogancija, umišljenost, drskost, pa i nasilje. Onaj tko je Bogu okrenuo leđa, onaj tko je izbrisao savjest, onaj koji gaji prijezir u odnosu na one ljude koji savjest nastoje poštovati, obasipa ih podsmjehom i služi se zajedljivošću protiv takozvanih religijskih iluzija, protiv utjehe i tješenja. Bezbožnik ne oklijeva i ne boji se posegnuti za silom, kako bi se oslobodio nepodnošljive prisutnosti vjernika, kako bi ugušio taj uznemirujući glas onoga tko je ostao vjeran, bez obzira na nevolje koje podnosi. Baš život vjernika pred bezbožnika stavlja sve bezbožnikove prijestupe, te to postaje glavnim razlogom zašto ga želi ukloniti.

A pravednik? Kakvo je lice pravednika? Gledajući ga u odnosu prema bezbožniku, vidi se da je njegova temeljna odrednica da mu život nije jednak njihovu. Pravednik smeta bezbožniku, pa čak i sama pojava tišti bezbožničku dušu. Pravednikova nazočnost protivi se ponašanju bezbožnika; predbacuje mu prijestupe i spočitava izdaje, jer se smatra Božjim djetetom i ne ide putovima bezbožnika, svršetak života ga ne plaši. Definicija pravednika nalazi se u tvrdnji da je on utjelovljeni ukor mislima bezbožnika. Vjernik uporno, gotovo tvrdoglavo ne želi živjeti bez Boga, biti bezbožnik. Bezbožnik nije netko tko ne bi vjerovao da Bog postoji, nego živi kao da Boga nema, znajući da postoji. Pravednik na progonstvo odgovara blagošću, a vedrina i krotkost ispunjena nadom najviše pogađa protivnika koji postaje još bezobzirnijim.

Bezbožnik poznaje sigurnost pravednika te se njome poigrava do te mjere da želi ostaviti dojam pobjednika. Napadajući pravednika napada onoga u koga vjernik ima povjerenje; onoga tko obećaje svoju pomoć i prisutnost.

3. Draga braćo i sestre, teško se oteti dojmu da su vremena bila drukčija. Tada je svjedočanstvo pravednih nekoga moglo uznemiriti, bilo je neugodno. Svjedočanstvo pravednika shvaćalo se pokretačem nestabilnosti za lažne i prividne vrijednosti. Bezbožnik je odgovarao silovito, osporavao je i iskušavao, izazivao, jer se osjećao ugroženim neprijepornim oslanjanjem na Boga i na vjerodostojnost življenja.

Iako su vremena drukčija, osporavanja ipak ni danas nema manje. Prisutnost pravednika namjerno se prešućuje i ne primjećuje. Glas evanđelja kao da je postao nezanimljiv, ne samo za tjelesno, nego i za #!moralno proganjanje#!. Prigušuje se prisutnost vjerničkoga, a ljudi kao da ne osjećaju potrebu opravdavanja vlastitih stavova i izbora. Za neprisutnost smo odgovorni ponajprije mi vjernici, jer se dobro ne može prešutjeti. Ono izbija poput klice, čak i onda kada se dokidaju granice koje otkrivaju različitosti i štite posebnosti.

Pravednik, odnosno vjernik koji u svim svojim poteškoćama računa s Bogom, ali i ljudi koji žive pošteno, razborito, samozatajno, kao da se danas ne trebaju opravdavati; tà njima se događa nešto puno gore – ignorira ih se, jer nisu više opasnost bezbožnicima. Vrijednosti kojih je pravednik nositelj ne nalaze svoje društveno priznato mjesto. Blagost, strpljivost, vjernost izgledaju za današnje vrijeme kao vrijednosti koje se ne mogu ponuditi. No u igri nije borba za neke prazne ideologijski suprotstavljene stavove, nego smisao, temeljnice života, razdjelnica koja dijeli pravednika od bezbožnika.

4. Zar našemu hrvatskom društvu uistinu treba neki snažniji poticaj za razmišljanje o vrijednostima od podatka koji razdire dušu i guši dah svakoga savjesnog čovjeka: da se toliko branitelja iz Domovinskoga rata odlučuje na oduzimanje vlastita života? Kao vjernici to uočavamo i ne ostajemo ravnodušnima. Središnje pitanje, kako i sami svjedoče, ipak nisu njihova prava. Takav govor ih ponekad i ponižava. Oni su prvi u prijetećim planovima gaženja ljudskoga i nacionalnoga dostojanstva prepoznali vrijednosti za koje se valja boriti; svojim su svjedočanstvom brige za druge pokazali kolikom ljubavlju je ispunjena njihova plemenita obrana nedužnih, a onda su se mnogi od njih našli u neshvatljivome obratu smisla. Time se pokušava oduzeti nada – isto ono što želi polučiti i bezbožnik: navesti vjernika da se odrekne Božje pomoći. Jer upravo nada mijenja lice smrti.

Istinski i iskreni branitelji iz Domovinskoga rata često su utjelovljeni ukor mislima pojedinaca i skupina koji se bezbožnički poigravaju tuđim životima. Zar je moguće da se njima prebrojavaju rane i da se dovodi u pitanje smisao njihove žrtve? To ponižava i izokreće smisao. Ako čujete moj glas i glas vjernika, dragi branitelji, ne dopustite da popusti snaga vaše nade i stpljivosti. Vaš život nije kao u ostalih. I dok vas život i ljudi iskušavaju porugom i mukom; dok je vaša blagost izvrgnuta kušnjama, molite za dar vjere, živite svoje kršćanstvo i ne sramite se biti dio Crkve i svojih zajednica. Kako kaže kardinal Kuharić: “Strašno je lice smrti ako o njoj razmišljamo bez vjere i kršćanske nade. To je jednostavno uništenje ljudskoga bića” (KARDINAL FRANJO KUHARIĆ, S Bogom licem u lice. Razmišljanja o čovjeku, Glas Koncila 2002., str. 75).

Gledajući i druga ozračja hrvatske zbilje, zacijelo kao kršćani vidimo puno događanja i pristupa koji uznemiruju. Ne može nam i ne smije biti svejedno. Želio bih da mi vjernici budemo prisutniji izazovnom dobrotom.

Draga braćo i sestre, uznemirujte dobrom druge ljude! Između progonstva i utopljenosti u bezličnost; između gurnutosti na rub i prilagođivanja; između obescjenjivanja i ravnodušnosti postoji kamen spoticanja o različitosti. Postoji li vjernička alternativa i kamo ju valja smjestiti? Odviše je jednostavno pobjeći u žrtvizam i govoriti kako je netko protiv nas, da se netko urotio protiv nas. Kršćanin se ne prepušta jadikovanju. Često nam nedostaje evanđeoske hrabrosti. Ne smijemo odustati u tumačenju istine o nama i o Domovinskom ratu. Trebamo se poslužiti svim mogućim sredstvima i institucijama u zemlji i inozemstvu i ne smijemo posustati. Zbog naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te iz ljubavi prema novim naraštajima, ne smijemo dopustiti da se na temelju predrasuda o nama, koje se vuku iz jednoga vremena u drugo, diskriminira nedavna prošlost. Mi jesmo za istinu, mi se borimo protiv zla i zlo osuđujemo bez obzira tko ga je počinio. Stoga tražimo od odgovornih da se otvorena pitanja razjasne, da svatko preuzme odgovornost prema mjeri službe u našem društvu, a da se s javnošću ne manipulira poluistinama i prenaglašavanjem beznačajnih pojedinosti.

5. Predragi vjernici, pokušajmo sve to promatrati s druge strane u svjetlu Evanđelja. Jesu li nastojanja usmjerena protiv nas zbog toga što smo uistinu različiti ili zbog toga što toliko puta želimo biti njima slični ili jednaki? Jesmo li pred krizom odbacivanja – što bi za nas moglo biti i jamstvo vjerodostojnosti – ili pred procesom prilagođivanja u kojemu se osjeća umor kršćana da ostanemo kršćanski izvorni, drukčiji?

Možemo li reći kao kršćani da smo imuni na očaranost pa i zasljepljenost težnjom za zemaljskim dobrima? Ponašamo li se drukčije u ophođenju s bogatstvom i vidimo li u svakome stjecanju dobara potvrdu onostranosti koja obvezuje na solidarnost s bližnjima u potrebi? U društvenoj etici: poštenje, iskrenost, dosljednost, briga za opće dobro, ispravnost poslovanja, nepodmitljivost, neprihvaćanje kompromisa pod svaku cijenu… jesu li to vrline koje rese nas kršćane i one ljude koji se tako predstavljaju. Zbog toga pitam: je li zamislivo da se na društvenoj pozornici netko javno priznaje kršćaninom, a da u temeljnim pitanjima ljudskoga života, riječima i stavovima odudara od kršćanskoga navještaja?

Pitamo se: u čemu smo mi kršćani drukčiji? Biblijskoga pravednika odlikuje neprihvaćanje razine koju rabi njegov protivnik. Izabire ono što je naizgled slabost da bi nadvladao nasilje.

Danas se pokušava nerijetko posegnuti za jednakim oružjem. Na ponižavajuću polemiku odgovara se još grubljom polemikom. Na verbalno nasilje uzvraća se jednakim nasiljem. Na predrasudu predrasudom; na fanatizam fanatizmom. Kao da ne znamo odakle je Krist. On je posvemašnja blizina i posvemašnja različitost koja nas obvezuje na svetost.

Pozvani smo teškoće koje proživljavamo, napade koje nam drugi spremaju promatrati u svjetlu križa. Tko sije zrnje dobrote noseći križ, nikada neće biti nametljiv poput onih koji promiču zlo. Kardinal Kuharić upozorava: “Kad ne bi čovjek žeo ono što je u ovom životu sijao, kad bi bilo svejedno je li pravednik ili zločinac, svet ili preziratelj Božjega plana s čovjekom […] onda bi bilo izjednačeno dobro i zlo, a u praksi bi to značilo davanje prednosti zlu; zlo je uvijek drsko nametljivo!” (KARDINAL FRANJO KUHARIĆ, Vjeruješ li ovo?, Teovizija 1999., str. 101).

Draga braćo i sestre, mi smo upoznali Boga u Kristu. Sve što činimo kao vjernici neka bude odraz Kristova duha. Nemojmo se odreći strpljivosti, ali jednako tako niti ublažavati svoj govor koji u razvodnjenosti ostaje nerazumljiv. Budite ustrajni i vidljiviji, usprotivite se bezbožnicima svojom kršćanskom pojavom, dobrotom i blagošću. To je cijena pravednika koji, poput presvete Bogorodice Marije i blaženoga Alojzija Stepinca, upućuje na život s Bogom i ne dopušta da se prečuje glas vječnosti koju večeras posebno molimo i za blagopokojnoga brata kardinala Franju Kuharića. Amen.