To je tipična izbjeglička župa Banjolučke biskupije, iz koje su svi njeni župljani, zajedno sa župnikom, već u proljeće 1992. godine morali napustiti župu i svu svoju imovinu ostaviti da bude otuđena i uništena. Župna crkva je najprije bila paljena, ali nije potpuno izgorjela, te je onda eksplozivom do temelja srušena.

Prvih je poratnih godina banjolučki biskup Franjo Komarica pokušavao na sve strane – kod domaćih i stranih predstavnika vlasti i organizacija – dobiti političku, pravnu ili materijalnu pomoć za povratak župljana, nažalost uzalud. Malo po malo su se pojedini župljani ipak „na svoju ruku“ usudili vratiti, te su tako obnovili oko 60 svojih domova. Slavili su misu na obližnjem groblju. Zajedno s vodstvom biskupije uspjeli su obnoviti zgradu župne crkve, gdje su nastavili slaviti mise.

Zatim su prije nekoliko godina pristupili obnavljanju svoje župne crkve – na istom mjestu i u istom obliku kakva je bila i do temelja porušena njihova crkva. Točno prije godinu dana su je svečano posvetili. Ovogodišnja proslava svetkovine zaštitnika župe uključivala je također i proslavu godišnjice posvete crkve.

Liturgijsko slavlje je i ove godine predvodio domaći biskup Franjo Komarica. S njim su suslavili upravitelj župe vlč. Darko Anušić, koji je ujedno i župnik župe Mrkonjić Grad, i fra Vinko Marković, župnik i jajački dekan te ujedno jajački gvardijan. Na slavlju je sudjelovalo više od 250 vjernika većinom prispjelih župljana iz Hrvatske te nekih drugih europskih zemalja. Bili su i domaći vjernici i župljani iz Mrkonjić Grada i Jajca, koji su hodočastili sv. Iliji – više od dva i pol sata hoda.

Biskup, koncelebranti i poslužnici su iz župne dvorane došli do izložene slike sv. Ilije, kod stoljetnog debla pred crkvom, da bi nakon odavanja liturgijske počasti zajedno s okupljenim vjernicima krenuli u procesiji u crkvu, moleći litanije na čast sv. Iliji.

Nakon pozdravnih riječi župnika Anušića, biskup je uveo u samo liturgijsko slavlje. Razglas je pomogao da su i brojni „misari“, koji nisu mogli stati u crkvu, pred crkvom u hladovini mogli čuti što se u crkvi govorilo, čitalo, molilo i pjevalo. Prvo čitanje je pročitao dr. Davor Pranjić, mladi liječnik i ujedno dopredsjednik RS-a iz reda hrvatskog naroda.

Nakon naviještenog evanđelja biskup Komarica održao je propovijed. Govorio je najprije o vrijednosti i dragocjenosti zajednice krštenih vjernika – tj. o Kristovoj Crkvi, a onda i o značenju zgrade crkve, prijeko potrebne za održavanje zajedništva župne zajednice i njenog duhovnog hranjenja i stasanja. Zatim je naveo drevnu praksu župnih i biskupijskih zajednica da imaju svog naslovnika, odnosno svog nebeskog zaštitnika, kojega će blagdan svečano zajednički obilježavati.

Podsjetio je na drevno štovanje sv. Ilije proroka, osobito u Bosni i „bosanskoj“, kasnije đakovačkoj biskupiji te u Apostolskom vikarijatu u Bosni. Spomenuo je da blagdan, odnosno štovanje sv. proroka Ilije imaju u svojoj vjerskoj praksi i pravoslavni kršćani i muslimani i židovi.

Ukratko je zatim, naveo glavne značajke djelovanja proroka sv. Ilije i važnost njegovih djela i njegova primjera za kasnija pokoljenja vjernikā.

Napravio je biskup paralelu između tadašnjeg otpada Božjeg izabranog naroda od Božje objave i od Božjih zapovijedi sadašnjeg, sve uočljivijeg otpada katolika u nekim od europskih naroda.

Pohvalio je nazočne vjernike, osobito roditelje, koji se, koliko je njemu poznato – premda boraveći u tuđini, tj. u europskim zemljama, trude svojim riječima i svojim primjerom pomagati svojoj djeci i svojim potomcima da ostanu postojani u „vjeri otaca“.

Ohrabrio ih je da nikad ne izgube povjerenje u trajnu Božju brigu za njih, ugledajući se u sv. Iliju, koji je i sam prošao kroz razne kušnje umora, pa i straha za goli život, ali nije odustao od ispunjavanja svoje – od Boga dobivene zadaće u zalaganju oko Božjeg djela spasenja njegovog naroda.

Kako je Bog proroka Iliju nagradio vječnom slavom, slično će postupiti i sa svakim svojim vjernim suradnikom u Kristovoj Crkvi, zaključio je biskup.

Nakon propovijedi svima nazočnima, biskup Komarica uputio je prigodne riječi i završenom bogoslovu svoje biskupije Mirku Barunu koji je zamolio biskupa da ga primi među kandidate za đakonat i prezbiterat svoje biskupije što je biskup i učinio predviđenim liturgijskim obredom. Diplomirani teolog Mirko Barun dolazi iz Zaprešića kod Zagreba, a njegovi roditelji su porijeklom iz livanjskog kraja u Banjolučkoj biskupiji.

Na kraju mise biskup je izmolio „Opijelo“ za sve pokojne župnike, župljane i dobročinitelje te župe.

Nakon mise svi su se „misari“ dugo zadržali u dvorištu crkve u ugodnom druženju, a s njima i biskup Komarica, svećenici i bogoslov.

Domaći vjernici su iznosili pred biskupom Komaricom i dopredsjednikom Pranjićem svoje molbe za pomoć povratnicima, osobito glede uređenja glavnog puta koji prolazi kroz župu. Izrazili su nadu da će se domaće vlasti kao i Vlada RH konačno i njima omogućiti da žive kao i svi drugi žitelji tog kraja – svoji sa svojima na svome.