Ljudi, ne bojte se Krista

“On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe #!oplijeni#! uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu” (Fil 2, 6-8).

Draga braćo i sestre, ovim je riječima iz poslanice sv. Pavla Filipljanima izrečena sva istina božićnog otajstva. Bog se ponizio da bi došao što bliže čovjeku. Još više, on se posve s čovjekom poistovjetio, uronio do kraja u njegovu situaciju, a sve s jednim ciljem: da bi čovjeka “izronio”, uzvisio na novi život, onakav kakav priliči onomu koji je stvoren na “sliku Božju”. “Uranjanje” i “izranjanje”, “ponižavanje” i “uzvisivanje” riječi su kojima se najprikladnije izražava začuđujući i neshvatljivi božićni događaj. Bog uranja u dubine grijeha, prolaznosti i smrti, a čovjek istovremeno izranja u visine milosti, vječnosti i besmrtnosti; Bog se ponižava do sluge, a čovjek se uzvisuje do Boga, u čiji je trojstveni život ljudska narav utjelovljenjem Sina Božjega uvedena. Prvo je uzrok drugomu, odnosno drugo se događa po prvomu.

U božićnom su otajstvu “zbijeni” čitav Isusov život i djelo

Na taj je način sav Isusov javni život, sve do njegove smrti na križu, “zbijen” u božićnom otajstvu, odnosno njegov su javni život i djelovanje “eksplikacija”, tj. “razvijanje” i “rasvjetljavanje” onog što je jezgrovito sadržano u Božiću. Kad se Isus sagiba nad gubavcima i različitim izopćenicima, kad tješi ožalošćene i plače nad sudbinom svoga naroda, a s grešnicima sjeda za stol i među njima traži svoje najuže sljedbenike, jednom riječju, kada se poput milosrdnog Samaritanca sagiba nad izranjenim čovjekom pokraj ceste, vida mu rane i brine se za njegovo liječenje, što je to ako ne ono isto Božje silaženje i uranjanje u ljudsku stvarnost koje se očitovalo u božićnoj noći na rubu Betlehema. U tom je smislu sav Isusov javni život shvatljiv samo u svjetlu onog prvog “silaska” ili “poniženja” o kojem govori citirani ulomak iz Poslanice sv. Pavla Filipljanima.
Sličan se vidik na Isusov javni život pruža i onome koji ga gleda iz perspektive njegove smrti na križu. U toj je smrti, naime, sadržana i do kraja potvrđena sva Božja ljubav koju je Isus iskazivao tijekom svoga javnog života prema mnogima koji su mu se obraćali i koje je na svom putu susretao, a posebno prema najslabijima i najugroženijima u materijalnom, društvenom ili moralnom smislu. U skladu s time s pravom se može reći da je tajna Božića istovjetna s tajnom Golgote kao krajnje točke dokle je dosegnulo Božje sagibanje nad čovjeka u Isusovu utjelovljenju i rođenjem. To znači da je ono što se dogodilo na kraju Isusova života, na Kalvariji, već sadržano na početku, u betlehemskim jaslama, i obratno. Stoga nije slučajno da se u ikonografiji kršćanskog istoka jaslice katkada prikazuju kao otvoren grob prema kojem se Isus zaputio u trenutku svoga rođenja. Ali otvoreni grob simbolizira i uskrsnuće u koje je on po svojoj ljubavi sve do smrti ušao i u koje želi uvesti sve one radi kojih je sišao u dubine ljudske sudbine. U svakom slučaju, kraj je već u početku i početak u kraju. Betlehemske jasle i golgotski križ pripadaju jedno drugome kao simboli za istu stvarnost – za stvarnost neizmjerne Božje ljubavi prema nama ljudima.

Začuđujući strah od Krista

Tog i takvog Boga čovjek se zaista ne bi trebao bojati. Zato je sadašnji papa Ivan Pavao II. odmah čim je izabran za Petrova nasljednika s balkona bazilike sv. Petra svijetu poručio: “Nemajte straha. Otvorite vrata Kristu, otvorite državne granice, političke i ekonomske sisteme, bezgranična polja kulture, civilizacije, razvitka!” Slične je poruke upućivao i nama svaki put kad nas je posjetio. Sjetimo se njegovih poziva na mir, slogu, pomirenje i civiliziran suživot koje nam je uputio za vrijeme svog prvog pohoda 1994.; pa njegove želje izrečene za drugog pohoda 1998., “da iz davnih kršćanskih korijena ove zemlje provre jaka bujica životne limfe koja će /…/ osigurati procvat istinskog humanizma”, kao i opomene da “kultura koja odbacuje Boga ne može se nazvati posve ljudskom, jer iz vlastitog obzora isključuje Onoga koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku te ga otkupio Kristovim djelom…”, kao i upozorenja da je cijena demokracije velika, jer se plaća novcem koji se “izrađuje od plemenitih kovina čestitosti, razboritosti, poštivanja bližnjega, požrtvovnosti, strpljivosti”, tako da svaki pokušaj da je se drukčije plati “znači izvrgnuti se opasnosti pada u stečaj”. Sjetimo se također nekih naglasaka samo iz njegovog prvog govora s trećeg pohoda 2003., npr. da se čvrstina i prava veličina jedne države temelji na vrijednostima “kao što su dostojanstvo osobe, ćudoredna i umna čestitost, vjerska sloboda, obrana obitelji, prihvaćanje i poštivanje života, solidarnost, supsidijarnost i sudjelovanje, poštivanje manjina”. Te su vrijednosti, prema Papi, “upisane u narav svakog ljudskog bića, a zasluga je kršćanstva da ih je prepoznalo i jasno ih navješćuje”. U skladu s tim vrijednostima, “valja učvršćivati društvenu stabilnost, koja će još više promicati mogućnost zapošljavanja, društvenu skrb, odgoj dostupan svoj mladeži, uklanjanje svih oblika siromaštva i nejednakosti, u ozračju srdačnih odnosa sa susjedima”, a sve to “uz odgovoran i velikodušan doprinos svih”.
Danas možemo samo žaliti što svi skupa nismo imali više sluha za te Papine pozive, poticaje i upozorenja, jer se u tom slučaju sada zacijelo ne bismo tako bespomoćno koprcali u začaranom krugu korupcije, netrpeljivosti i svakojakih podijeljenosti, niti bi nas tako nepodnošljivo pritiskala svakovrsna beznadnost, počevši od biološke i gospodarske do prosvjetne, znanstvene, kulturne i mnogih drugih. A svi su ti Papini pozivi, poticaji i upozorenja samo njegov komentar vlastitog poziva suvremenom čovječanstvu da se ne boji otvoriti vrata svojih država, politika, škola, gospodarstava i kultura Kristu. Sve su te vrijednosti, prema njemu, u dubokom suglasju, štoviše, najčvršće ukorijenjene u Božjem čovjekoljublju objavljenom u utjelovljenju, rođenju, životu i smrti Isusa Krista Sina Božjega. U Kristovu solidarnom poistovjećivanju s čovjekom i u njegovu požrtvovnom služenju ljudskom dobru, bez ikakvog pridržaja, sve do smrti, imaju svoj nenadmašiv uzor i poticaj svaka međuljudska solidarnost, ljubav prema drugome, odgovornost za opće dobro, svaka čestitost i poštenje. Od njega možemo naučiti kako se i mi trebamo “utjeloviti” u svom prostoru i vremenu, kako trebamo prihvatiti situaciju u kojoj nam je dano živjeti i prihvaćajući je mijenjati i voditi prema uskrsnoj preobrazbi. Od njega sve to možemo ne samo naučiti nego i dobiti za to potrebnu snagu, onu istu snagu Duha kojom je on sve to prihvatio, podnio i na kraju kao pobjednik uskrsnuo.
Unatoč toj činjenici da nam on želi samo pomoći i dati, a ništa oduzeti osim grijeha, postoji sveprisutni strah od Krista, a često i mržnja prema njemu. Postoji začuđujuće nerazumijevanje Božje ljubavi koja nam se očitovala u Isusovu rođenju, životu i smrti. Boga koji se rodio kao malo dijete i radi ljudskog spasenja umro na križu, takvog se Boga boje pojedinci, boje ga se obitelji da će im poremetiti obiteljski sklad, roditelji da im djeca neće biti u životu sretna ako ga bolje upoznaju i više uzljube, boje ga se državnici, gospodarstvenici, ljudi znanosti i kulture iz samo njima znanih razloga. Svi ga susreću sa strahom, bez istinske želje da ga stvarno upoznaju i prihvate.

Pravi razlog straha od Krista

Ipak, koliko god taj strah od Sina Božjega, rođenog u Betlehemu i raspetog na Golgoti, bio čudan i iznenađujući, on nije bezrazložan. Prihvatiti takvog Boga znači, naime, njega nasljedovati, usvajati njegova pravila ponašanja i vrijednosti koje je on svojim životom posvjedočio. Jednom riječi, prihvatiti ga znači postati mu sličan u ljubavi prema nebeskom Ocu, u bezrezervnom darivanju sebe drugima, u poniznom i sebezaboravnom služenju, u poštivanju slobode i dostojanstva svakog čovjeka, u vjernosti preuzetim obvezama i u njihovu poštenom i čestitom izvršavanju. A to ne ide bez radikalnih zahvata i mučnih rezova koje svatko tko se za to odluči mora najprije na sebi samom izvesti. To je ono što se zove obraćenje. Sve nas to navodi na zaključak da se ljudi zapravo ne boje Krista kao takvoga, nego posljedica s kojima je suočen onaj koji ga želi ozbiljno prihvatiti i slijediti.
To znači da je ono najbolje, što jedni drugima i cijelom našem društvu za ovaj Božić i nadolazeću godinu možemo poželjeti, povezano sa smanjenjem straha od posljedica ozbiljnog susreta s Kristom. Što taj strah bude manji, manje ćemo se bojati samog Krista, a time i postati slobodniji i spremniji za istinske promjene sebe i svoje stvarnosti. Ne bojte se, dakle, Krista ni života u suglasju s njime! Ne bojte ga se, vi djeco i mladi, vi bračni drugovi i roditelji, vi patnici i bolesnici; ne bojte ga se ni vi ljudi znanosti i kulture, kao ni vi radnici i gospodarstvenici, državnici i političari! Ni vi predsjednički kandidati, ne trebate se bojati prema njegovim načelima međusobnog poštivanja i uvažavanja nastupati u predsjedničkoj kampanji! Želim i molim da ga se nitko ne boji, ni njega ni života prema normama i vrijednostima koje nam je objavio, i u to ime neka je svima čestit Božić i svakim blagoslovom ispunjena 2005. godina!

U Rijeci, na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, 2004.
Ivan Devčić, riječki nadbiskup