Cjeloviti rast osobe bila je tema toga godišnjeg skupa formacije djelatnika u katoličkim školama. U okviru poruke da je cilj rasta osobe svetost, Jakšić je razmatrala temu zahvalnosti za koju smatra da je najmanje zastupljena u govoru o svetosti.

„Zahvalnost je temelj i zaista otvara put prema svetosti. Zahvalnost nije tek pasivna dispozicija u našem životu. Zahvalnost je naučena navika. Istraživanja pokazuju da su ljudi koji su zahvalni zadovoljni, sretni ljudi – oni koji su usredotočeni u životu na ono što imaju, a ne mrmljaju zbog onoga što nemaju – to je taj faktor sreće. Istraživanja govore da je svjesna, svakodnevna zahvalnost jako dobra za čovjeka. Znanstveno je dokazano da sve dimenzije čovjeka imaju koristi od toga. I naši bližnji imaju korist od toga, kad smo mi dobro“, poručila je Jakšić.

Zadnjih godina provode se brojna istraživanja o zahvalnosti jer svi žele otkriti faktor sreće. „Zbog pozitivnih istraživanja, zadnjih desetljeća zahvalnost se vraća u modu. Pozitivna psihologija i neuroznanost pokrenule su lavinu poticaja ljudima da njeguju i razvijaju zahvalnost. Nije li ta pomodna zahvalnost vjernicima još jedan dokaz mudrosti Svetog Pisma u kojem nas apostol Pavao poziva ‘U svemu zahvaljujte’“, istaknula je Jakšić, naglasivši da se „pomodna zahvalnost razlikuje od kršćanske zahvalnosti“.

„Za pozitivnu psihologiju zahvalnost je osjećaj, a za vjernike to je krepost. Prema pozitivnoj psihologiji, čovjek treba biti zahvalan prirodi, slučaju, svemiru ili sebi samome, radu na sebi, osoba je u centru – a u kršćanstvu čovjek je zahvalan Bogu. U pozitivnoj psihologiji smisao razvijanja zahvalnosti je da osobi bude dobro, da bude najbolja verzija sebe. U kršćanskoj zahvalnosti, zahvalni smo jer na taj način slavimo Boga i sebi i drugima govorimo o svijesti da sve što imamo pripada Bogu“, rekla je Jakšić.

Prispodoba u kojoj Isus liječi deset gubavaca uči nas vrijednosti zahvaljivanja. Samo se jedan gubavac vratio zahvaliti, i to stranac, Samaritanac. Isus mu je tada rekao: „Ustani, idi, tvoja vjera te spasila“.

„Zbog svoje zahvalnosti dobio je najveći dar, vječnog života. Zahvalnost je usko povezana s vjerom i odražava našu vjeru. Ta prispodoba dijeli ljude na one koji sve uzimaju ‘zdravo za gotovo’, kao da im se duguje i na one koji sve primaju kao dar. Marija je savršeni primjer i uzor zahvalnosti. Ona u presudnom trenutku povijesti kaže ‘Da, neka bude’ – jer, iako se našla u teškoj situaciji, prepoznaje da to dolazi od Boga. Kada zahvaljujemo, ustvari priznajemo Boga, njegovo djelovanje i otvaramo se duhovnoj stvarnosti. Zahvalnost nas mijenja“, poručila je Jakšić.

Apostol Pavao upravo u zatvoru, iz svoga sužanjstva, poručuje: „U svemu zahvaljujte!“

Nevjerojatno je da su neki ljudi bili zahvalni i na iskustvu logora. „Aleksandar Solženjicin, ruski književnik i politički zatvorenik, disident koji je godine života proveo u strahotama sovjetskog logora, kaže da mu je upravo to iskustvo logora donijelo najdublje uvide u životu. On je rekao: ‘Linija koja razdvaja dobro od zla ne prolazi kroz države, društvene klase ni kroz političke stranke, nego ta linija prolazi kroz svako ljudsko srce’. Kaže i da ‘sreća nije niz blagoslova. Nego, sreća je naš odnos prema njima’.

Viktor Frankl, liječnik, psihijatar, intelektualac, kao Židov u Drugom svjetskom ratu, proveo je nekoliko godina u logorima. Ubili su mu cijelu obitelj, trudnu suprugu, roditelje. I on kaže da mu je iskustvo logora donijelo najdublje uvide u životu. On je u logoru čak našao smisao svoga života, iako se nije imao čemu radovati kad izađe iz logora, nitko od obitelji nije ga čekao. Promatrajući ljude u logoru, rekao je: ‘Pod barakama su živjeli ljudi koji su dijelili svoj zadnji komad kruha i ljudi koji bi ubili za zadnji komad kruha’. On ističe važnost prava na izbor vlastitog puta“, rekla je Jakšić. Taj izbor imao je i svećenik, sv. Maksimilijan Kolbe, koji je u Auschwitzu dao svoj život da ubiju njega, umjesto jednog oca obitelji.

Po izlasku iz logora, Frankl je osnovao novu granu psihoterapije, logoterapiju. Pacijentima je rekao da svoj problem kažu iz perspektive samrtne postelje; da čovjek pomisli kako bi riješio taj problem, kad bi znao da će živjeti još samo nekoliko sati. Frankl je pitao ljude na samrtnoj postelji čega će se sjećati i za čime će žaliti. Jedna australska medicinska njegovateljica radila je s terminalnim bolesnicima. Iz toga iskustva, napisala je knjigu u kojoj kaže da ljudi na samrti najviše žale što nisu imali bolje, ljepše, toplije odnose sa svojim ukućanima, bližnjima, obiteljima, što su malo vremena provodili s njima; drugo za čim žale je što nisu više vremena provodili s prijateljima, što se nisu smijali, izlazili s njima, što su prekinuli prijateljstva zbog posla; žale što nisu bili hrabriji, što su živjeli prema očekivanjima drugih, misleći što će drugi reći; zatim, što nisu više pokazivali svoje osjećaje, roditeljima da ih vole, da im oproste. S riječima ‘Žao mi je, oprosti, volim te’ može se značajno popraviti odnos u obitelji. I ljudi žale što tek na kraju života vide koliko je život prekrasan, koji je to blagoslov, dar i što nisu bili zahvalni na daru života.

„Znanost kaže da zahvalnost blagotvorno djeluje na svim područjima našeg života, čak i na naše tijelo. Stav zahvalnosti smanjuje stres, potiče san, ugodne osjećaje radosti, ljubavi, poboljšava odnose s drugima i rast u vjeri. U stavu zahvalnosti čovjek je otvoren vjeri. Sveto Pismo poziva nas da uvijek zahvaljujemo. Sveti Pavao u sužanjstvu, u zatvoru poručuje: ‘U svemu zahvaljujte!’. To ne odgovara našoj ljudskoj logici, to prkosi zdravom razumu. Sv. Pavao u Poslanici Solunjanima kaže kao da je naša dužnost – zahvaljivati: ‘Uvijek se radujte! Bez prestanka molite! U svemu zahvaljujte!“, naglasila je Jakšić poticaj apostola Pavla.

„Treba priznati svoju emociju, ali i razumjeti da je zahvalnost puno više od puke emocije. Zahvalnost je životni izbor i stav“

Lako je zahvaljivati kad osobi ide dobro u životu. A kako biti zahvalan kad je čovjek suočen s dijagnozom, financijskim poteškoćama, gubitkom voljene osobe, zlostavljanjem, životom s ovisnikom. „U dobrim i lošim vremenima postoje stvari na kojima uvijek možemo biti zahvalni. To je otvaranje duhovnoj stvarnosti da čovjek, a to mora vježbati, i u lošoj stvari pronađe nešto što je dobro.

Frankl kaže da ne postoji tako grozna situacija u životu koja u sebi ne bi sadržavala barem sjeme smisla. Ne radi se o potiskivanju i negiranju emocija. Čovjek ima pravo tugovati i biti zabrinut u teškoj situaciji. Imamo pravo na svoje emocije. Ne radi se o tome da koristimo nezdrave mehanizme obrane u svom životu. Treba priznati svoju emociju, ali i razumjeti da je zahvalnost puno više od puke emocije. Zahvalnost je životni izbor i stav. Zato bi kroz život trebalo gajiti naviku zahvaljivanja. Dakle, svjesno unositi zahvalnost u svoj život“, poručila je Jakšić. To se može razvijati i ponavljanjem nekog stiha molitve, psalma. Psalmi zahvalnosti su 100, 30, 138 i drugi.

„U poteškoćama, kada je teško biti zahvalan, dobro nam dođe navika koju smo stekli u mirnim vremenima. Ujutro i navečer su osobiti trenuci kad je mozak čovjeka ‘najprijemljiviji’ za usvojiti novu misaonu naviku“, rekla je Jakšić, potaknuvši da se zahvaljuje Bogu za dar života, bez obzira na okolnosti. Da se s tom zahvalnošću krene u dan, u život.

Preporuča i ispit savjesti navečer završiti sa zahvalnošću. Osoba se pritom može sjetiti tri doživljene lijepe stvari u danu, životu. Kad to čovjeku postane navika, vidi sve više stvari na kojima može biti zahvalan. Dobro je i napisati na papir 15 velikih trenutka u svom životu, na čemu osoba može biti zahvalna. To povremeno čitati, navikavati svoj mozak i učiti se zahvalnosti. „Onda se događa čudo zahvalnosti. Jer kad stvorimo naviku zahvalnosti, stvara se izvanredna dinamika. Što više primjećujemo na čemu možemo biti zahvalni, sve više uviđamo na koliko toga možemo biti zahvalni. Fokus treba biti na onome što imamo u životu, a ne na onome što nam nedostaje“, potaknula je Jakšić.

„Bolna iskustva daju nam najveće životne lekcije“

Na putu prema zahvalnosti osobu koče prepreke: prigovaranje, mentalne klopke, kad čovjek stalno predviđa negativno, kad ima iskrivljenu sliku o sebi, o drugima i Bogu; zatim brige, tjeskobe i odbijanje opraštanja. Kognitivne distorzije su misli kojima čovjek stvara negativne emocije, kad pretpostavlja što drugi misle o nama. Važno je preispitati istinitost svojih misli.

„Misli oblikuju našu percepciju stvarnosti. Promjena je moguća. Neuroznanost kaže da čovjek svoj mozak može reprogramirati dok je živ, raditi nove brazde u svom mozgu dok je živ. Možemo raditi kognitivno restrukturiranje. Dakle, odbaciti misli koje nam škode, koje su nezdrave, a usvajati nove navike, misaone ili ponašajne. Neuroznanost kaže da našem mozgu treba tri tjedna za usvojiti novu misao“, rekla je Jakšić.

Predavačica je govorila i o oprostu i pomirenju. Ako čovjek oprosti, to je dar koji osoba najprije daruje sebi. „Mi se opraštamo od mržnje i zamjeranja. Oprostiti ne znači umanjiti, odobriti ili opravdati nepravdu. Oprost nije ničim uvjetovan. Opraštam sve i svakome, nisam talac svojih emocija, mogu krenuti dalje u život. To oslobađanje, opraštanje čovjeka oslobađa lanaca boli. Na kraju emocionalnog oporavljanja, kad osoba obradi svoju traumu, osoba bude sama spremna reći da je oprostila. Oprost je izbor, odluka, a za vjernike je nadnaravna promjena srca koju potiče Duh Sveti“, istaknula je Jakšić.

Pomirenje je druga kategorija; može slijediti opraštanje, ali i ne mora. „Pomirenje je uvjetovano stavom i djelovanjem počinitelja, ovisi o dubini i težini povrede i čovjek ima pravo tražiti promjene u ponašanju počinitelja, prije nego se pomire. Jer, ako se ne stavi ta granica, ona će se raspiriti u budućim zlostavljanjima i agresiji. Pomirenje je uvjetovano, opraštanje nije uvjetovano. Kod opraštanja osoba ne mora reći ‘Oprosti, žao mi je’“, rekla je predavačica.

Potaknuvši da se život ne provede mrmljajući, prigovarajući, u proklinjanju ili ulozi žrtve, nego da po uzoru na Mariju čovjek svoj život i sve oko sebe blagoslivlja, Jakšić je rekla da je važno da osoba u svojim mislima proradi neriješene osjećaje; da ih osvijesti, prizna, prihvati i integrira u svoj život.

Jakšić je navela primjer iz prakse da čovjek zamisli pokraj sebe osobu s kojom ima neke neriješene odnose ili joj nešto zamjera i toj osobi izrazi razloge zbog koji osjeća sljedeća stanja: tužan sam, ljut sam, žao mi je, oprosti mi, opraštam ti, hvala ti.

„Bolna iskustva daju nam najveće životne lekcije. Ne učimo kad nam je ugodno i lijepo; u tome imamo lijepu emociju. Sve životne uvide i lekcije dobili smo u našim najtežim trenucima života. Teški životni trenuci doveli su nas do potrebnoga i onoga što smo naučili o životu, puno više od lijepih trenutaka“, poručila je psihoterapeutkinja Maja Jakšić, izvijestio je Tiskovni ured Zadarske nadbiskupije.