MAKSIMILIJAN KOLBE - MUČENIK LJUBAVI

1. “Sva blista Kraljica, tebi s desna, Gospodine”! Tako danas pjeva Crkva, i kliče od radosti diveći se čudesnom Uznesenju Blažene Djevice Marije, dušom i tijelom u nebo. Ta svetkovina, stavljena u sred ljeta, izvanredna je prigoda da se razmisli o stvarnostima koje nadilaze zemaljsku egzistenciju. Razmatrajući o Gospi u nebeskoj slavi, možemo bolje shvatiti da nas zauzimanje i poteškoće svakodnevnice ne smiju potpuno zaokupiti, budući da se životni horizont ne zaustavlja na zemlji. U Njoj, koja danas blista, vidimo ispunjenje onoga što Otac nebeski obećava svakome koji ga velikodušno slijedi, dovodeći svoju vjernost, ako je potrebno i do uzvišenog darivanja vlastitog života.

2. Hrabri svjedok takove vjernosti je bio sveti Maksimilijan Kolbe, čiji smo blagdan proslavili jučer. On se uvijek nadahnjivao Marijom, koju je volio zvati “draga Mama”. Dostojan je duhovni sin svetog Franje Asiškog umro 14. kolovoza 1941., upravo u predvečerje svetkovine Uznesenja Marijina u nažalost vrlo poznatom bunkeru gladi u Auschwitzu. Ove je godine 60 obljetnica njegova dramatičnog i herojski podnesenog mučeništva. Nakon neizrecivih muka, on je dokrajčen “ubrizgavanjem otrovne kiseline u lijevu ruku”- kako to donosi nalaz kojim se konstatira smrt- a njegovo je tijelo sljedećeg dana bilo spaljeno u krematoriju. S velikim se entuzijazmom ponudio u zamjenu za jednog oca obitelji koje je vikao: “Moja žena i moja djeca! Nikad ih više neću vidjeti”. Njegov izuzetno velikodušni čin možemo znakovito smatrati “darom obiteljima” čiju je on fundamentalnu ulogu u Crkvi i društvu jako dobro razumio. U tom smislu je i napisao “da je međusobna ljubav osoba koje se sjedinjuju da bi stvorile obitelj, autentičan odjek božanske ljubavi”(SK 1326).

3. Dao Bog da sjećanje na toga mučenika ljubavi pomogne vjernike da bez oklijevanja i kompromisa slijede Krista i njegovo Evanđelje. Neka pobožni sin Blažene Djevice, sveti Maksimilijan, ohrabri obitelji i mladež da u Bogorodici nađu utjehu u teškim trenucima te sigurnog vodiča prema svetosti.
On se potpuno prepustio Mariji voditi ga za ruku, uvjeren, kako je to volio ponavljati, “da će Marija misliti na sve što nam treba, te će, otklanjajući od nas svaku tjeskobu i poteškoću, spremno priteći u pomoć u svim našim duhovnim i tjelesnim potrebama” (SK 25.56).