Marija, premila Očeva kći

Uvodno biblijsko čitanje: “U šestom mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: #!Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!#!” (Lk 1,26-28).
1. Nekoliko dana nakon svečanog otvaranja Velikoga jubileja, sretan sam što danas započinjem s prvom općom audijencijom Dvijetisućite izručujući svim nazočnima svoje srdačne želje za Jubilejsku godinu: neka ona bude doista “snažno doba” milosti, pomirenja i nutarnje obnove.
Prošle godine, posljednje posvećene neposrednoj pripravi na Jubilej, zajedno smo produbljivali otajstvo Oca. Danas, na završetku tog niza razmišljanja želimo se još, kao posebni uvod u kateheze Svete godine, s ljubavlju zaustaviti na Marijinoj osobi.
“Premila Očeva kći” (LG, 53), u njoj se je očitovao božanski naum ljubavi za čovječanstvo. Odredivši je da postane majkom njegova Sina, Otac ju je izabrao među svim stvorenjima i uzdignuo je na najviše dostojanstvo i poslanje u službi njegova naroda.
Taj se Očev naum počinje očitovati u “Protoevanđelju”, kad, nakon pada Adama i Eve, Bog naviješta da će postaviti neprijateljstvo između zmije i žene: ženin će sin satirati zmiji glavu (usp. Post 3,15).
Obećanje se počinje ispunjavati u Navještenju, kad je Mariji upravljen prijedlog da postane Majkom Spasiteljevom.
2. Zdravo, puna milosti” (Lk 1,28). Prva riječ koju je Otac uputio Mariji po svom anđelu je pozdrav koji se može shvatiti kao poziv na radost, poziv koji je jeka onoga što je bio upućen cijelom izraelskom narodu po proroku Zahariji: “Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Tvoj kralj se evo tebi vraća! (Zah 9,9; usp. također 3,14-18). S tim prvim riječima upućenim Mariji, Otac otkriva svoju namjeru priopćiti radost, onu pravu i konačnu radost čovječanstvu. Prava Očeva radost, koja se sastoji u tome da ima uza se Sina, ponuđena je svima, ali je ponajprije povjerena Mariji da se od nje širi u ljudsku zajednicu.
3. Poziv na radost za Mariju je vezan s osobitim darom koji je primila od Oca: “Puna milosti”. Grčki izričaj koji se često, ne bez razloga, prevodi “puna milosti”: riječ je doista o obilju koje postiže najviši stupanj.
Možemo uočiti da izričaj odzvanja kao da on znači samo Marijino ime, “ime” koje joj je Otac dao od početka njezina života. Njezina je duša, doista, od začeća ispunjena svim blagoslovima koji će označiti njezin put izvanredne svetosti u tijeku njezina zemaljskog života. Na Marijinu se licu odrazuje otajstveno lice Očevo. Bezgranična nježnost Boga-Ljubavi otkriva se u majčinskim crtama Isusove Majke.
4. Marija je jedina majka koja, govoreći o Isusu, može reći “moj sin”, kao što to Otac kaže: “Ti si Sin moj” (Mk 1,11). Sa svoje strane, Isus kaže Ocu “Abba”, “Oče” (usp. Mk 14,36), dok Mariji kaže “majka”, stavljajući u to ime svu svoju sinovsku ljubav.
U javnom životu, kad ostavlja svoju majku u Nazaretu, u susretima je naziva “ženo”, da istakne kako otada prima naredbe samo od Oca, ali također da objasni da ona nije samo biološka majka, nego da ima ispuniti poslanje kao “Kći sionska” i majka naroda Novoga saveza. Kao takova, Marija uvijek ostaje usmjerena punom prianjanju Očevoj volji.
Ne bijaše tako s cijelom Isusovom obitelji. Četvrto nam Evanđelje otkriva da njegovi rođaci “ne vjerovahu u njega” (Iv 7,5) i Marko izvješćuje da “dođoše njegovi da ga obuzdaju, jer se govorilo: #!Izvan sebe je!#!” (Mk 3,21). Možemo biti sigurni da je nutarnje Marijino raspoloženje bilo posve drukčije. To jamči Lukino evanđelje u kojem se Marija predstavlja kao ponizna “službenica Gospodnja” (Lk 1,38). U tom svjetlu treba čitati odgovor koji je Isus dao kad “mu bijaše javljeno: #!Majka tvoja i braća tvoja stoje vani i žele te vidjeti#! (Lk 8,20; usp. Mt 12,46-47; Mk 3,32); Isus odgovori: #!Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše#!” (Lk 8,21). Marija je, doista, uzor slušanja riječi Božje (usp. Lk 2,19.51) i poučljivosti toj riječi.
5. Djevica je ustrajno čuvala i obnavljala potpunu raspoloživost koju je izrazila u Navještenju. Neizmjerna povlastica i prihvaćeno poslanje da bude Majka Sina Božjega, nisu promijenili njezino ponašanje poniznog podlaganja Očevu naumu. Među drugim oblicima toga božanskog plana, ona je primila odgojnu zadaću uključenu u svoje majčinstvo. Majka nije samo ona koja rađa nego također ona koja se aktivno zauzima u odgoju i razvoju djetetove osobnosti. Marijino ponašanje je sigurno izvršilo utjecaj na Isusovo ponašanje. Može se misliti, na primjer, da čin pranja nogu (usp. Iv 13,4-5), ostavljen učenicima kao uzor za nasljedovanje (usp. Iv 13,14-15) odražava ono što je sam Isus opažao od djetinjstva u Marijinu ponašanju, kad je ona prala noge gostima, u duhu poniznog služenja.
Prema svjedočanstvu Evanđelja, Isus je u razdoblju provedenom u Nazaretu bio “poslušan” Mariji i Josipu (usp. Lk 2,51). On je tako primio od Marije pravi odgoj prožet njezinom poniznošću. S druge strane, Marija se prepuštala Sinovljevu utjecaju. U postupnom Isusovu očitovanju sve je dublje otkrivala Oca i častila ga svom ljubavlju svoga djetinjeg srca. Sada je njezina zadaća pomagati Crkvi ići poput nje Kristovim stopama.