Marijanska pobožnost i štovanje slika

Uvod u biblijsko čitanje: “On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac, prije svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega, i sve stoji u njemu. On je Glava Tijela, Crkve; on je Početak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak” (Kol 1,15-18).
1. Nakon što je znanstveno opravdao štovanje Blažene Djevice, II. vatikanski koncil opominje sve vjernike da budu njegovi promicatelji: “Sveti Sabor izrijekom uči taj katolički nauk i ujedno opominje sve sinove Crkve da plemenito promiču štovanje prema Blaženoj Djevici, osobito liturgijsko, i da uvelike cijene praksu i pobožne vježbe prema njoj, što ih je tokom vjekova preporučilo crkveno učiteljstvo” (LG 67).
S tom posljednjom tvrdnjom koncilski su oci, bez upuštanja u pojedine odredbe, željeli istaknuti vrijednost nekih molitava kao što su krunica i Anđelovo pozdravljenje, drage baštini kršćanskoga puka i često poticane od vrhovnih svećenika, kao uspješna sredstva za gajenje vjerskoga života i pobožnosti prema Djevici.
2. Koncilski tekst nastavlja tražeći od vjernika neka “savjesno vrše ono što je u prošlim vremenima bilo odlučeno o štovanju slika Kristovih, Blažene Djevice i svetaca” (LG 67).
Tako ponovno predlaže odluke Drugoga nicejskog koncila, održanog g. 787, koji je potvrdio zakonitost štovanja svetih slika, protiv onih koji su ih htjeli uništiti, smatrajući ih neprikladnima da predstavljaju svetinju (usp. Red. Mater, 33).
“Određujemo – izjavili su oci te koncilske skupštine – svom snagom i pomnjom da, poput predstavljanja dragocjenog i životvornog križa, tako i časne i svete slike bilo da su naslikane, bilo u mozaiku ili kojoj drugoj prikladnoj tvari, moraju biti izložene u svetoj crkvi Božjoj, na svetom postolju, na svetom ruhu, na zidovima i stolovima, u kućama, na putOvima; bile one slika Gospodina Boga i Spasitelja našega Isusa Krista, ili slike naše Gospe – svete Bogorodice, svetih anđela, svih svetaca i pravednika” (DS 600).
Sjećajući se te definicije, Lumen gentium je htio potvrditi zakonitost i valjanost svetih slika nasuprot nekim namjerama da ih se ukloni iz crkava i svetišta pod izgovorom da se sva pozornost usredotoči na Krista.
3. Drugi nicejski koncil ne ograničuje se potvrditi zakonitost slika, nego nastoji prikazati njihovu korisnost za kršćansku pobožnost: “Doista, što se češće te slike promatraju, to se više oni koji ih vide dovode do sjećanja i želje za izvornim uzorima i, ljubeći ih, iskazati im poštovanje i čašćenje” (DS 601).
Riječ je o podacima koji osobito vrijede za štovanje Djevice. Djevičine slike, ikone i kipovi u kućama, javnim mjestima i bezbrojnim crkvama i kapelama, pomažu vjernicima zazivati njezinu trajnu nazočnost i njezin milosrdni zagovor u različitim životnim prilikama. Čineći nazočnom i gotovo vidljivom Djevičinu majčinsku nježnost one pozivaju obraćati joj se, moliti je s pouzdanjem i nasljedovati je u velikodušnom prihvaćanju volje Božje.
Nijedna od poznatih slika ne predstavlja pravo Marijino lice, kako je to već priznao sveti Augustin (De Trinitate 8,7); ipak nam one pomažu učvrstiti s njom življi odnos. Stoga se potiče običaj izlaganja Marijinih slika na bogoštovnim mjestima i u drugim zgradama, da se osjeti njezina pomoć u teškoćama i poziv na uvijek svetiji i Bogu vjerniji život.
4. Za promicanje ispravne upotrebe svetih slika, nicejski koncil podsjeća da “čast iskazana slici, zapravo, pripada onome koga slika prikazuje; i tko štuje sliku, štuje zapravo onoga koji je na njoj naslikan” (DS 601).
Tako štujući na Kristovoj slici osobu utjelovljene Riječi, vjernici vrše pravi bogoštovni čin, koji nema ništa zajedničko s idolatrijom.
Slično tome, štujući Marijine slike, vjernik vrši čin upućen u konačnici štovanju osobe Isusove Majke.
5. Drugi vatikanski koncil opominje stoga teologe i propovjednike da se u promatranju posebnog dostojanstva Bogorodice čuvaju kako svakog pretjerivanja tako i skučenosti. I dodaje: “Proučavanjem Svetoga pisma, svetih Otaca i crkvenih Učitelja te crkvenih liturgija, pod vodstvom Učiteljstva, neka ispravno osvjetljuju uloge i povlastice Blažene Djevice, koje uvijek imaju za svrhu Krista, vrelo sve istine, svetosti i pobožnosti” (Lk 67).
Pravi marijanski nauk zajamčen je vjernošću Svetome Pismu i Tradiciji, kao i bogoštovnim tekstovima i Učiteljstvu. Njezina je nezaobilazna osobina odnos prema Kristu: u Mariji, doista, sve proizlazi iz Krista i Njemu je usmjereno.
6. Koncil pruža, naposljetku, vjernicima neke kriterije da ispravno žive svoj djetinji odnos s Marijom: “Neka se vjernici sjete da prava pobožnost nije u neplodnom i prolaznom osjećaju ni u nekoj ispraznoj lakovjernosti, nego da izlazi iz prave vjere, koja nas vodi do toga da priznajemo uzvišenost Majke Božje i da se potičemo na sinovsku ljubav prema svojoj Majci i na nasljedovanje njezinih kreposti” (LG 67).
S tim riječima koncilski oci upozoravaju na “ispraznu lakovjernost” i prevladavanje osjećaja. Oni nastoje nadasve ponovno potvrditi da ispravna marijanska pobožnost, koja proizlazi iz vjere i ljubaznog priznavanja Marijina dostojanstva, potiče na djetinju ljubav prema njoj i pobuđuje čvrstu namjeru nasljedovati njezine kreposti.