Na molitvi su iz Katoličke Crkve sudjelovati apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua i požeški biskup Antun Škvorčević, iz Srpske pravoslavne Crkve pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk, iz Koordinacije Židovskih općina u RH glavni rabin Luciano Moše Prelević i iz Islamske zajednice zamjenik predsjednika Mešihata Mevludi ef. Arslani. Međureligijsku molitvu iz Jasenovca izravno je prenosio prvi program Hrvatske televizije i Hrvatskoga radija.

Na početku programa učenici Katoličke gimnazije u Požegi zapalili su lampione u središtu spomenika jasenovačkim žrtvama ,,Cvijet”, a požeški biskup, predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, mons. Antun Škvorčević položio je vijenac. Za to su vrijeme Jana Mustapić (flauta) i Matea Šeremet (klavir), učenice Glazbene škole iz Požege izvele skladbu J. Mouqueta, ,,La Flute de Pan” (op. 15, 1. st).

Upućujući riječi pozdrava sudionicima međureligijske molitve u Jasenovcu, biskup Škvorčević je rekao: „Petak je prije nedjelje Cvjetnice, nazvan ‘žalosni petak’! Kao pripadnici različitih religija okupili smo se u Jasenovcu da bismo podsjetili na vrijeme XX. stoljeća kada je ljudska misao bila ogrezla u ponorima zla, a sustavi ga vladanja odjelotvorili u nasilje protiv drugoga, kada je mjera čovještva postala nacionalna ili ideološka sebičnost, pretvorena u isključivost prema drugačijem, a mržnja očitovala svoju ubojitost na nedužnima. Danas je dan kad u Požeškoj biskupiji, na poticaj njezina utemeljitelja pape Ivana Pavla II. postom i molitvom, kajanjem i praštanjem, pokorom i žrtvom nastojimo čistiti povijesno pamćenje, spominjući se teških stradanja nedužnih ljudi, žrtava u vrijeme prošlostoljetnih totalitarnih vladavina. Uvjereni smo, naime, da nemamo pravo prepustiti ih zaboravu, ali jednako tako da nismo pozvani suditi njihovim ubojicama, nego ih u molitvi sve povjeriti Bogu, jedinom pravednom sucu kako bi ih svojom milosrdnom ljubavlju i praštanjem pomirio sa sobom a nas međusobno. Jasenovačkim i drugim žrtvama bilo koje nacionalne, vjerske, ideološke ili neke druge pripadnosti iskazujemo poštovanje, molimo mir njihovim dušama i vjerničkom kulturom spomena, oslobođena osvetničkih misli i osjećaja promičemo pomirenje i bratstvo među ljudima. Jer, kako nas je podsjetio papa Franjo i za vrijeme svoga nedavnog boravka u Iraku: ‘bratstvo je jače od bratoubilaštva, nada je jača od smrti, mir je jači od rata’. Ova naša međureligijska molitva želi biti govor snažniji od glasa omalovažavanja i prezira žrtava bilo koje vjere ili nacije na našim prostorima kojima je naneseno nasilje, nastojanje da svjetlo na hrvatskom nebu ne bude ‘zastrto oblacima mržnje’. Jer mržnja prema bratu najveće je obeščašćenje Boga, koji je stvorio svakog čovjeka i ne mrzi nikoga“. Pozdravljajući poimence sudionike biskup Škvorčević kazao je: „Od srca i s osobitim poštovanjem pozdravljam predstavnika pape Franje u Republici Hrvatskoj, apostolskog nuncija mons. Giorgija Lingu, Njegovu Preosvećenost pakračko-slavonskog episkopa Jovana Ćulibrka, glavnog rabina Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj gospodina Luciana Mošu Prelevića te zamjenika predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj Mevludi efendiju Arslanija. Radosno pozdravljam maturante Katoličke gimnazije u Požegi na čelu s ravnateljem Ivicom Bedeničićem i profesorima, učenike Glazbene škole u Požegi, koji instrumentalnim sviranjem udahnjuju ljepotu ovom susretu te Scholu cantorum, svećenike koji koralnim pjevanjem pridonose duhovnoj snazi ovog skupa. Pozdravljam i sve vas koji ste nam se pridružili putem prijenosa Hrvatske televizije i Hrvatskoga radija! Neka Bog ljubavi i milosrđa, praštanja i mira primi pokoru i molitvu našu!“.

Potom je Schola cantorum, u sastavu Mario Večerić (voditelj), Perica Matanović, Krunoslav Juraković i Krunoslav Siroglavić, otpjevala gregorijanski koral ,,Svjetlost vječna, svijetlila im, Gospodine“. Uslijedila je zatim međureligijska molitva.

Prvi se nazočnim moliteljima obratio apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua ovim riječima: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine (Lk 23,34). To su nam dobro poznate riječi. Izgovorio ih je Isus u posljednjim trenucima svoga zemaljskog života. Upućene su onima koji su ga usmrtili, nepravedno, kažemo mi – prema zakonu, mislili su protivnici. Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine. Riječi koje se ne usuđujemo niti ponoviti, posebno na mjestu poput ovog, gdje bi mogle djelovati kao preveliki, rekao bih neoprostivi, nedostatak poštovanja prema onima koji su ovdje strašno trpjeli sve do tragične smrti. Ovdje smo s velikim strahopoštovanjem, na ovom mjestu, na koje se svake godine zajedno vraćamo, pobjednici i pobijeđeni, krivci i nedužni. U ovom trenutku mislimo i na mnoga druga slična mjesta, mjesta mučenja i zlostavljanja čovjeka od strane čovjeka, gdje su katkada krivci i nedužni, pobjednici i pobijeđeni, zamjenjivali uloge. S mislima usmjerenim prema svim koncentracijskim logorima, mjestima diskriminacije i patnje, onim jučerašnjim i, nažalost, također onim današnjim, ne želimo nikoga isključiti. Ovdje smo kako se ne bi ponovile pogreške iz prošlosti, udarajući se u prsa zbog sadašnjih nepravdi, dok slušamo Božje riječi upravljene prvom ubojici, Kainu, i nama upućene: Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče (Post 4,10). Ovdje smo, očima uzdignutih Onomu koji je bio ubijen, proboden, oklevetan i prezren od strane onih koji su smatrali da čine dobro, postajući tako, za nas kršćane, simbol svih onih koje su nepravedno ubili. Željeli bismo imati hrabrosti i snage usvojiti za sebe Isusove riječi: Oprosti im, jer ne znaju što čine. Ali, te nas riječi sablažnjavaju, dvostruko. Zato što Isus ne samo da je molio da im se ne gledaju njihovi grijesi, nego je čak na neki način “opravdao” svoje krvnike: jer ne znaju što čine. Sažalno ih je gledao s križa znajući da ih je Zli zarobio. Stao je u obranu onih koji su ga ubili. Nevjerojatno! Već nam se čini da je previše oprostiti ili da je dovoljno tražiti oproštenje, ali nikada opravdati! Nemoguće! Kakva ludost! No, možda, ako ne dođemo do te ‘ludosti križa’, nikada nećemo postići istinsko pomirenje. Možda nema drugog načina da pročistimo sjećanje, osim da prođemo kroz ovu ‘ludost praštanja’. Nitko ne želi sakriti istinu ili umanjiti težinu onoga što je učinjeno. Ali neosporna je ova istina: kakav god da je bio zločin, nadilazi ga oprost, onaj oprost koji ide sve do ‘opravdanja’. Molim oprost u ime svih onih koji su ovdje ili drugdje okrvavili ruke zločinima protiv čovječnosti. Samo tako možemo ponovno pogledati u oči jedni drugima kao braća, jer svi smo braća i sestre. Krivci i nedužni. Oni kojima je oprošteno i oni koji su iskazali milosrđe. Ako se prepoznamo kao braća u krivnji, prepoznat ćemo se kao braća i u oprostu. A oni kojih se želimo prisjetiti kako ih ne bismo zaboravili, bit će nam zahvalni. Oni znaju da će onome koji gaji osvetu vrata Vječnosti uvijek biti zatvorena, a koja se, naprotiv, širom otvaraju onima koji imaju hrabrosti oprostiti sve do opravdanja. Jer u Bogu nema mržnje, niti osvete.  U Njega ulaze samo milosrdni: Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe (Mt 5,7). On, On je Milosrdni Bog“.

Pozvao je zatim nazočne da sabranim vjerničkim srcem povjere Bogu sve nedužno ubijene ljude jasenovačkog logora, žrtve bilo koje nacije, vjere, svjetonazora ili političkog opredjeljenja u vrijeme II. svjetskog rata ili neposredno nakon njega, te da u njegovoj ljubavi jačoj od smrti pronađu svoj mir i dostojanstvo, koje im je ljudska mržnja oduzela. Molitvene nakane izrekli su Miroslav Paulić i Leonardo Đaković, profesori Katoličke gimnazije u Požegi, a nazočni su na pojedine nakana odgovarali pjevanim poklikom „Tebe molimo, usliši nas!“ Schola cantorum zatim je otpjevala gregorijanski koral ,,Pokoj vječni, daruj im, Gospodine“.

Pravoslavni svećenik Blagoja Đukić i protođakon Milan Tomašević otpjevali su himan jasenovačkim mučenicima i uputili molitvu za sve žrtve jasenovačkog logora. Potom je svoju riječ sudionicima međureligijske molitve uputio pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk. Episkop je kazao: „Na mjestu gdje je bilo raspeće Kristovo, na Golgoti, tri stotine godina nije bilo ništa, ali se od usta do usta, od uha do uha, od čovjeka do čovjeka, od djeteta do djeteta, od djeda do unuka govorilo i prenosilo gdje je raspet, gdje je sahranjen, gdje je uskrsnuo, gdje je uzašao na nebesa. I kada je došla carica Jelena, majka cara Konstantina, u Jeruzalem, odjednom su se sva ta sveta mjesta, mjesta stradanja, mjesta uskrsnuća, mjesta koja cijelo čovječanstvo obuhvaćaju svojom ljubavlju, i ovim riječima: ‘Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine!’, odjednom su sva ta mjesta zablistala, a na njima se podigli hramovi, čije je jedino geslo upravo ovo: ‘Oprosti im Oče jer ne znaju što čine!’. Tako i ovdje, ovo mjesto stradanja prvo je porodilo ovaj betonski cvijet, pa je onda na jedvite muke i uz mnoge zabrane porodilo hram ovdje u odsjaju Jeruzalema, u Jasenovcu, pa je porodilo manastir i tko zna što će Bog silni spustiti ovdje na zemlju među nas, da označi ovu žrtvu ovdje u Jasenovcu, koja je sve-čovječanska, sve-ujedinjujuća – kao što vidimo evo ovdje među nama – žrtva koja je ovdje znak Božjeg praštanja. Kao što Gospodin kada dođe suditi svijetu, kada dođe Mesija – za neke prvi, za neke drugi put – zajedno govorimo da će ući na vrata Jeruzalema koja se zove ‘Ša’ar Rahamim’, što će reći ‘vrata milosrđa’ i milosrđem će suditi svijetu. Sigurno je da će pred tim vratima stati i ovo mjesto, i da će s trona s kojeg će Mesija suditi svijetu, sigurno prepoznati i jasenovačke vode i kule, a iznad svega jasenovačko milosrđe. U njemu (Mesiji) će se prepoznati jasenovačko milosrđe kojim će Bog suditi svima“.

glavni rabin Koordinacije židovskih općina u Republici Hrvatskoj Luciano Moše Prelević u svom govoru je rekao: „Saborski mudraci postavljaju pitanje: Ako je Bog bio svemoguć, a znamo da je svemoguć, zašto je stvorio samo Adama, a ne čitavo čovječanstvo odjedanput odmah sve i odgovaraju ujedno: prvo, stvorio je Adama kao prvog čovjeka da svi ljudi potiču od njega što znači da osim jednog nebeskog oca imamo i jednog zemaljskog oca i to čini sve ljude jednakim na svijetu, sve braćom i sestrama, jednom velikom porodicom. Drugi odgovor je: stvorio je samo Adama da naučimo veliku lekciju: da je netko ubio Adama, ubio bi čitav svijet. I odatle dolazi kontra ‘tko spasi jednog čovjeka, spasio je čitav svijet’. Svaka žrtva koja ovdje leži, koja je ovdje ubijena predstavljala je čitav svijet. To imajmo uvijek na umu“. Uslijedila je molitva za jasenovačke žrtve na hebrejskom jeziku.

Zamjenik predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj Mevludi ef. Arslani uputio je na arapskom jeziku molitvu/Dovu za žrtve Jasenovca 13. ša’bana 1442, učenje poglavlja El-Fatiha. Schola cantorum zaključila je međureligijski molitveni slijed skladbom A. Canjuge ,,Blago čistima srcem“.

Biskup domaćin Škvorčević, upućujući završnu riječ zahvalnosti, kazao je: „Završavamo ovo međureligijsko molitveno slavlje riječima Knjige Mudrosti: Duše su pravednika u ruci Božjoj, i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru, i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru. Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Za malo muka zadobili su dobra velika (Mudr 3,1-5). Od srca hvala svima vama, koji ste suosjećajnim molitvenim srcem iskazali poštovanje prema nedužno ubijenima u Jasenovcu i drugim mjestima stradanja, te ih povjerili Božjoj ljubavi jačoj od smrti. Zahvaljujem Hrvatskoj televiziji i Hrvatskom radiju što su izravnim prijenosom omogućili mnogim dobrohotnim ljudima da budu s nama u molitvi. Neka nas Bog sve blagoslovi i čuva!“.

Međureligijski molitveni program zaključili su Žarko Dominik Jakovljević (truba) i Ana Orić iz Glazbene škole Požege izvedbom „Koncerta br. 1“ L. Kogana.