Izlaganje je održano u sklopu teme „Pratiti, razlučivati i integrirati slabosti: Osmo poglavlje posinodalne apostolske pobudnice o ljubavi u obitelji Amoris laetitia pape Franje“

„Tko u osobnom životu nije osjetio beskrajno Očevo milosrđe, njemu je milosrđe teorija koja ne prodire u njegovu životnu praksu jer mu nedostaje ključni egzistencijalni element, a to je proživljeno iskustvo hladnoće. Svatko tko redovito pristupa sakramentu pomirenja, ispovijedi, može posvjedočiti iskustvo susreta, proživljenog primanja beskrajnog Očevog milosrđa. To je neupitna činjenica“, poručio je dr. Matulić.

U tom kontekstu upozorio je da smo „suočeni s neugodnim teološkim pitanjem: Kako nam se dogodilo da je upravo u razdoblju povijesti Crkve u kojemu je procvjetala pastoralna praksa sakramenta pomirenja, došlo do zaborava božanskog milosrđa?“ „Ne zaboravimo da je papa Ivan XXIII. na otvaranju Drugog vatikanskog koncila izrekao jasno opredjeljenje Crkve: Crkva u ovom vremenu radije poseže za lijekom milosrđa nego za lijekom osude. Ne zaboravimo milosrdni pontifikat Pavla VI. Ne zaboravimo da je druga nesocijalna, doktrinarna enciklika sv. Ivana Pavla II. Dives in Misericorida, a prva enciklika Benedikta XVI. je Deus caritas est.

Dakle, crvena nit svekolikog događanja Crkve na Koncilu i nakon Koncila u fokus stavlja otajstvo Boga koji je u slici beskrajnog Očeva milosrđa koje se očituje u Isusu Kristu“, istaknuo je dr. Matulić, naglasivši da „otkrivanje božanskog milosrđa nije zanovijetanje i skretanje s puta i nije lom s tradicijom“, nego on to smatra „iskazima neobraćenog srca“.

Upozorio je i na prisutnost „protuevanđeoske duhovnosti i mentaliteta“. „Osjećanje želje za pružanjem milosrđa ne može se roditi automatizmom bezuvjetnog prianjanja uz crkveni nauk, bezuvjetnog prihvaćanja naučenog vjerskog znanja i bezuvjetnog pristajanja uz Tradiciju. Nego, može se roditi iz osobnog iskustva beskrajnog Božjeg milosrđa“, poručio je predavač. Podsjetio je da je prema učenju sv. Tome Akvinskog „najvažnije Božje svojstvo za nas ljude, jer Bog je Bog s nama, Bog za nas, njegovo božansko milosrđe koje predstavlja dušu, srce, motor, pokretač, energiju, snagu našeg kršćanskog života“.

Prema sv. Tomi, na vrhu hijerarhije kreposti nalazi se božanska krepost ljubavi koja je za nas ljude milosrdna ljubav, ljubav milosrdnog Oca. Sv. Toma Akvinski kaže da „ne štujemo Boga žrtvama i izvanjskim prinosima za njegovu korist, već za našu korist i korist naših bližnjih. Zato je milosrđe kojim se ublažava bijeda drugih njemu najugodnija žrtva, jer se činom milosrđa nadasve traži dobro bližnjega“.

„Milosrđe je hermeneutika same božanske ljubavi, a Božja narav i bît, sva teologija Boga sažima se u onome kako on za sebe kaže – Bog je ljubav. Pavao kaže, „Bog je bogat milosrđem“. To nije puka ljudska empatija, ljudska solidarnost, blagonaklonost prema sebi jednakima, istima, blizima i dalekima. Kršćansko milosrđe je samo onda kad proizlazi iz ljubavi darovane po Duhu Svetom koja nas povezuje s Bogom. Motiv i uzrok milosrdnog kršćanskog djelovanja je Bog i njegova ljubav“, poručio je dr. Matulić, u kontekstu milosrđa kao hermeneutike kršćanskog djelovanja i ponašanja uopće.

Predavač je rekao kako je ispravna moralna hermeneutika osmog poglavlja Amoris laetitie moguća ako shvatimo izjave pape Franje u njegovu prvom nastupnom dokumentu Evangelii Gaudium. U tom dokumentu papa Franjo „jednostavno i otvoreno osvješćuje izvornu i temeljnu zadaću Crkve, a to je evangelizacija koja poziva na novi misionarski izlazak. Od svih se traži prihvatiti poziv – izaći iz vlastite udobnosti i imati hrabrosti poći na sve periferije koje trebaju svjetlo evanđelja“, rekao je dr. Matulić.

Ključne riječi tog dokumenta su izlazak, kršćanin, zajednica, put, Gospodnji poziv, udobnost, hrabrost, periferije, svjetlo evanđelja, a ključne radnje su raspoznati, pokazati, izaći i poći. „Da bi se dogodila Crkva izlaska, treba povjerovati u Božju riječ koja, kaže papa Franjo, ima skrivene mogućnosti koje ne možemo predvidjeti. Dakle, Crkva izlaska je Crkva koja prihvaća nepredvidljivost Božje riječi, a ta nepredvidljivost rađa slobodom.

Crkva mora prihvatiti tu nepojmljivu slobodu Božje riječi, kao što je nepojmljiv sam Bog koji uvijek ostaje skriveno otajstvo“, rekao je dr. Matulić, istaknuvši da „nepredvidljiva Božja riječ nadilazi naša predviđanja i naše načine razmišljanja“. „Papa Franjo sugerira da je pastoralno djelovanje izloženo napasti neshvaćanja Božje riječi ako zanemaruje njenu nepredvidljivost, dakle, da se upusti u nešto što on naziva kontrolom Božje riječi.

Zanemarivanje i kontrola rađaju sklerotičnim pastoralnim predviđanjima i načinima razmišljanja koja nisu otvorena nepredvidljivosti i nepojmljivosti koja pripada samo Božjem otajstvu“ prenio je Papina upozorenja dr. Matulić, naglasivši da Crkva izlaska ne podrazumijeva prilagodbe Crkve svijetu, nego prilagodbu Crkve Božjoj riječi.

Odvažno i neustrašivo naviještanje Radosne vijesti u svim okolnostima dovodi nas do egzistencijalnih periferija o kojima govori i osmo poglavlje Amoris laetitie, rekao je predavač. „Crkva izlaska zna učiniti prvi korak, zna preuzeti inicijativu bez straha, ići ususret da pozove isključene, kaže papa Franjo. Gospodin uvijek prethodi i prednjači Crkvi u ljubavi. Samo nadnaravnim svjetlom vjere možemo vidjeti izgubljene i isključene u dramatičnosti njihove egzistencije“ istaknuo je dr. Matulić, naglasivši da „riječ evanđelja daje božanski primjer i svjedočanstvo traženja i prepoznavanja izgubljenih i isključenih. Naš Gospodin Isus je došao potražiti izgubljeno“.

Istaknuvši potrebu da se u središtu nalazi osobna vjera koja traži razumijevanje, a to je vjera koju je u nama raspirila Crkva, predavač je rekao da „na prvom mjestu nije sustav vjerovanja, nego je u središtu osobno iskustvo Božje blizine i prisutnosti u Isusu. To nije naučeno vjersko znanje s kojim se mi razmećemo, nego je u središtu živo evanđelje koje ima ljudsko lice. Isus pokazuje konkretni stil života i način mišljenja“. „Crkva izlaska kao misionarski obnovljena Crkva osjeća neiscrpnu želju da pruži milosrđe, plod vlastitog iskustva beskrajnog Očeva milosrđa i snagu njegovog širenja“ citirao je Papu dr. Matulić.

Potaknuo je na „prepoznavanje i prihvaćanje nadahnuća i pastoralnih smjernica koje imaju svrhu obnovu crkvene i osobne vjere snagom Božje riječi kojoj priznajemo nepredvidljivost i slobodu, kako bi nas božansko svjetlo prosvijetlilo da nadiđemo lažnu sigurnost naših crkvenih struktura, krutu logike tradicije po načelu ‘uvijek se tako radilo ‘ i trganja iz konteksta nekih dijelova moralnog učenja Crkve koji gube smisao cjeline koja ih nadahnjuje i koja im određuje pravo značenje. Crkva izlaska vođena željom da evanđeoski dopre do svih ljudi u pastoralnom djelovanje je usredotočena na bitno, ljepše, veće privlačnije i što je nužnije“, poručio je dr. Matulić.

U izlaganju ‘Logika pastoralnog milosrđa (307 – 312)’ teolog Mario Preden naveo je ključne pojmovne stvarnosti toga dijela u pobudnici: Ideal braka i suosjećanje za iznimne situacije, Postupni razvoj rasta osobe k evanđeoskom idealu, Isus je pastir svih ovaca i sve voli, Objektivno učenje Majke Crkve koja je spremna zaprljati se radi dobra drugoga, Crkva je Očev dom za svakoga, Moralnoj teologiji je na prvom mjestu ljubav kao odgovor na besplatnu Božju ljubav za koju se nekad teško ostavlja mjesta u pastoralu, Milosrđe je punina pravde i Božje istine, Teologija ne isključuje svemoć Božjeg milosrđa, Logika pastoralnog milosrđa Crkve je imati srce za osobe na egzistencijalnim periferijama i izbjegavati hladni birokratski moral i Pastoralno razlučivanje treba biti u milosrdnoj ljubavi s glagolima razumjeti, oprostiti, pratiti, nadati se i integrirati.

„Podnaslov ‘Logika pastoralnog milosrđa’ ima šest brojeva u kojima papa Franjo želi naglasiti suosjećanje i svemoć Božjeg milosrđa za kojim vape rastavljeni i ponovno vjenčani u želji za primanjem sakramenata“ rekao je Preden, smatrajući da ta pobudnica može pobuditi „svijest da ne ljubimo dovoljno, onoliko koliko nas Krist poziva“. Imajući razumijevanje za ljude koji su „pokušali spasiti prvi brak do herojstva i nepravedno su ostavljeni u prvom braku“, Preden je istaknuo da je Amoris laetitia „vapaj srca prema srcima onih koji mole milosrđe“.

„Papa Franjo kaže da Crkva ne smije odustati ni na koji način da predlaže puni ideal braka. I papa Franjo potpisuje nerazrješivost ženidbe“, istaknuo je Preden. Papa naglašava preventivno osnaživanje brakova pa kaže: „Pokazivanje razumijevanja za iznimne situacije nikad ne podrazumijeva potamnjivanje svjetla najpotpunijeg ideala niti predlaganje manje od onoga što Isus nudi čovjeku“.

„Papa kaže da crkveni pastiri koji predlažu vjernicima puni ideal evanđelja i crvenog učenja moraju im pomoći usvojiti stav suosjećanja prema slabim osobama, da se klone njihovog proganjanja ili previše oštrih i brzopletih sudova. Samo evanđelje od nas traži da ne sudimo i osuđujemo“, istaknuo je Preden, poručivši: „Pozvani smo živjeti milosrđe jer je ono najprije nama očitovano“.

Citirajući papu Franju da „osoba treba dati najvelikodušniji odgovor Bogu koji se može dati u složenosti njegove životne situacije“, Preden je rekao da „mi trebamo učiniti što možemo u određenom trenutku, a plodove ostaviti Bogu“.

Papa Franjo govori i o tvrdoći srca i uskogrudnosti. „Nekad nam je vrlo teško ostaviti mjesta u pastoralu za bezuvjetnu Božju ljubav, kaže Papa. Postavljamo toliko uvjeta milosrđu da ga lišavamo konkretnog smisla i samog značenja. To je najgori način razvodnjavanja evanđelja. Milosrđe ne isključuje pravdu i istinu, ali milosrđe je punina pravde i najjasnije očitovanje Božje istine“, citirao je Preden papu Franju, koji potiče da treba izbjegavati hladni birokratski moral, pogotovo prema onima koji su osjetljivi u kompleksnim situacijama.

„Logika pastoralnog milosrđa je razumjeti, oprostiti, pratiti, nadati se i iznad svega, integrirati. Papa Franjo potiče crkvene pastire da s ljubavlju i ozbiljno saslušaju, s iskrenom željom da razumiju neprilike kroz koje te osobe prolaze i shvate njihovu točku gledanja, kako bi im pomogli bolje živjeti i prepoznati svoje mjesto u Crkvi“, poručio je Preden.