Biskup Križić je na početku čestitao Dan svećeništva i pozvao prisutne neka mole Gospodina da čuva u svima dar koji im je dao. U propovijedi je istaknuo da Isus uspostavlja euharistiju i svećeništvo, kao neizmjeran izričaj svoje ljubavi prema učenicima te im daje zapovijed: „Ovo činite meni na spomen“. „Euharistija i naše svećeništvo trajno je sjećanje na Isusa i samo onda ako je to, daje mogućnost neprekidnog poniranja i rasta u razumijevanju tog velikog otajstva. Bez trajnog sjećanja na Isusa, euharistija i svećeništvo pretvaraju se u rutinu, u naviku i sadržajno su sve prazniji“, istaknuo je.

Ističući da sjećanje ima veliku važnost u povijesti spasenja, kako naroda tako i svakog pojedinca, biskup je rekao da, prisjećajući se događaja iz povijesti, na određeni ih način iznova proživljavamo i shvaćamo u novom svijetlu. „To je važno za dobro razumijevanje prošlosti, jer bez toga nije moguće ispravno razumjeti ni sadašnjost. Zbog toga u Starom zavjetu imamo toliko poziva narodu da ne zaboravi svoju prošlost, da tu prošlost vrjednuje u svijetlu novih životnih iskustava. Sam Bog govori i zapovijeda Mojsiju koji je držao uzdignute ruke prema nebu, dok je Jošua ratovao s Amalečanima: ‘Zapiši ovo u knjigu na sjećanje i utuvi u uši Jošui’ (Izl 17,14). Time želi naglasiti  da ne zaboravi kakvu snagu ima molitva i da s njom nije ništa nemoguće. To će narodu biti sigurnost u svim budućim nevoljama“, rekao je.

Tu je, istaknuo je biskup, izričita Božja zapovijed narodu: „Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina“ (Pnz 8,2). „To su bile godine teških kušnji i patnji za narod. Mi  bismo takve godine najradije izbrisali iz našeg sjećanja, ali to nije dobro. Mnogi događaji razumiju se na drugi način kada ih se promatra s određene udaljenosti. Iz tih događaju iščitaju se mnoge važne poruke koje nije bilo moguće iščitati u trenutku kada su se ti događaji zbivali. Nije rijetkost da za neke događaje, zbog kojih smo Bogu prigovarali, sada za njih zahvaljujemo. Sjećamo se psalmiste koji zahvaljuje Bogu za trenutke u kojima je bio ponižen (Ps 119,67.71). Kada se to događalo, sigurno nije zahvaljivao“, pojasnio je biskup Križić.

Narod se mora sjećati i lijepih i ružnih trenutaka iz svoje prošlosti da bi ispravno znao živjeti sadašnjost, istaknuo je biskup Križić. „Cilj tog sjećanja je da se iz tih događaja otkriju misteriozne Božje poruke koje trebaju postati važne pouke za narod i pojedinca danas. Sjećanje ili memorija u ovom smislu istinski je organ spoznaje. Bez sjećanja neće se nikada spoznati najdublja istina određenih događaja iz naše prošlosti. To je smisao i Isusovog poziva da euharistiju slavimo njemu na spomen, da svećeništvo živimo njemu na spomen, jer ćemo samo tako dublje ponirati u značenje tih darova za naš osobni život. To nam je poziv da se trajno sjećamo što je on za nas učinio i da mi te čine obnavljamo s istim njegovim osjećajima“, nadodao je.

Tu se, pojasnio je biskup Križić,  ne radi samo o nekom pukom sjećanju događaja iz prošlosti, nego o događajima koji su od velike važnosti za sadašnjost svakog Isusovog učenika. „To konkretno znači, kada su u pitanju euharistija i svećeništvo: imati hrabrosti danas ponoviti Isusovu euharistijsku gestu, tj. dati svoje tijelo i dati svoju krv za braću i sestre. Tako se, Isusov učenik sjeća i bolnih događaja iz svoje prošlosti, ali ne samo kao rana koje su možda, još uvijek otvorene, nego kao mogućnost da to pridruži Isusovoj otkupiteljskoj žrtvi, njegovoj euharistiji“, rekao je.

Zaboraviti svoju prošlost, znači ostaviti u sebi velike praznine, a praznine su uvijek izvor vrtloga i nemira, poručio je biskup, rekavši da su prvi monaški duhovni učitelji definirali zaborav kao „majku svih grijeha“. „Osoba zaborava je osoba koja je postala nesposobna za zahvalnost, jer se ne sjeća Božjih dobročinstava. Kad se to dogodi, onda se Boga doživljava više kao dužnika ili uzročnika nekih trpljenja, nego kao ljubav i darovatelja svega dobra. Zaborav formira osobu u egoizmu da se ne osjeća dužnikom nikome, ali zato snažno osjeća da su mnogi njezini dužnici. Tako možemo reći, da način na koji gledamo svoju osobnu povijest, pokazuje i kvalitetu naše vjere i našeg svećeništva“, istaknuo je te nabrojio nekoliko vrsta sjećanja, pojasnivši svako od njih.

Govoreći o važnosti praštanja, biskup je istaknuo da često sve svoje slabosti pokrivamo i opravdavamo ranama iz prošlosti te se sve manje osjećamo odgovornima za osobne slabosti ili za rane koje danas nanosimo drugima. „Svi mi imamo potrebu za oprostom i tražiti oproštenje. Bez opraštanja ostajemo zarobljenici prošlosti. Osjećaji koji se dožive u iskustvu našeg opraštanja drugima, jači su od osjećaja koje doživimo kada primamo oprost od drugih. Bez onog prvog, drugo neće funkcionirati. Baš zato je naše opraštanje uvjet da bismo mogli primiti Božje oproštenje. Zato je u Evanđelju toliki naglasak na tome. Kad oprostimo  mi otvaramo, deblokiramo naše sjećanje, a ono nam onda otvara nove putove u našoj sadašnjosti“, rekao je biskup Križić.

Od bitne važnosti je sjećati se svoje prošlosti, integrirati sve događaje te prošlosti bez obzira koliko bili bolni i kakve sve posljedice ostavili na naš život, nadodao je. „Nema potrebe ništa silom htjeti zaboraviti niti iz straha ili srama bolesno potiskivati. Jer najbitnije je znati vrjednovati svoju prošlost u svijetlu novih iskustava i dati novo ruho mnogim događajima iz prošlosti te u njima otkriti skrivene Božje poruke koje nije bilo moguće naslutiti u vremenu kada su se ti događaji zbili“, istaknuo je.

Biskup Križić završio je propovijed, rekavši da nam ono negativno što se dogodilo u prošlosti može pomoći da bolje razumijemo neke važne stvarnosti sadašnjeg života. „Neki događaji iz prošlosti, ako ih danas ne provučemo kroz srce pred Bogom, ostat će trajno neki teret koji će nas mučiti, opterećivati, iscrpljivati, vezati, ne dopuštajući nam da se toga oslobodimo i pretvorimo u blagoslov, u izvor novih milosti za sadašnji trenutak. To nam mora postati i euharistija koju svakodnevno slavimo kao Isusov spomen. Ako se tako slavi, ona ima moć pročistiti našu memoriju, otvara nove spoznaje Božje prisutnosti u našem životu i njegove zauzetosti za nas“, zaključio je biskup Križić.

Nakon propovijedi svećenici su obnovili svoja svećenička obećanja. Iza toga bio je prinos darova za euharistiju i darova prikupljenih u akciji Misereor za potrebe biskupije. Poslije pričesti slijedio je čin posvete ulja za sakramente bolesničkog pomazanja i krizme. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića. Svaki svećenik uzeo je poslije mise ulja za potrebe svojih župa.