Tumačeći prvo misno čitanje (1Tim 3, 1-13) biskup Uzinić je izdvojio detalj o časnoj službi nadgledništva: „teži li tko za nadgledništvom, časnu službu želi“.

Naveo je primjer kojim je na promociji jedne knjige biskup Ratko Perić opisao kako za svaki korak na putu prema svećeništvu treba pisati molbu, ali ako netko napiše molbu da bi htio biti biskup, onda je to veliki problem. Oni koji žele biti biskupi nisu prikladni za biskupa, o tome su pisali i posljednji pape.

Biskup Uzinić je napomenuo i kako u prvim stoljećima crkvene službe nisu bile do kraja definirane kao danas. Povezujući sve to sa spomenutom Pavlovom mišlju protumačio je kako osoba koja teži nadgledništvu zapravo želi preuzeti odgovornost za zajednicu, a to je časno i dobro. Težiti za preuzimanjem odgovornosti znači željeti savjetovati, opominjati, poučavati, pokazivati pravi put a sve to svećenici čine. To je biti svećeničkog poziva: željeti preuzeti odgovornost za braću i sestre uime Isusa Krista, kazao je dubrovački biskup. Nije to željeti položaj, čast nego je to ono što Isus uči svoje učenike kad kaže da ako tko želi vladati svima treba da bude sluga svima.

Biskup je potom kao značajke onoga koji želi preuzeti odgovornost u zajednici, odnosno karakteristike pravog đakona, svećenika, biskupa ili vjernika laika, naveo osobine koje sv. Pavao nabraja dalje u čitanju te protumačio svaku ponaosob. Među ostalim je kazao da je za svećenike život u celibatu dar, a ne nešto nametnuto, za vjernike je to isto vjernost u braku, za redovnike i redovnice posvećenje; zatim je naveo besprijekornost, trijeznost, razumnost, gostoljubivost, sposobnost poučavati, biti nenasilan nego popustljiv, ne biti ratoborni niti srebroljupci i slično. Kao jednu od važnih karakteristika onoga koji želi preuzeti odgovornost u zajednici biskup je na temelju ostalih čitanja kao i dnevnih predavanja, izdvojio radost. „Važno je da ono što činimo, činimo radosni“, poručio je.

Govoreći o Evanđelju dana (Lk 7, 11-17) biskup je kazao kako je Isus u procesiji svojih učenika i silnog svijeta izlazio iz grada, a u grad je ulazila druga također brojna procesija u kojoj su iznosili mrtvog sina jedne majke. Usporedio je to s različitim procesijama u Crkvi i svijetu naglasivši kako „smo pozvani i poslani s Isusom ići ususret“. Procesija predvođena Isusom je procesija života, nade, dok je druga procesija na čelu s mrtvacem žalosna, beznadna, procesija smrti. Što se događa susretom tih dviju procesija? Događa se Isusovo sažaljenje, kazao je biskup objasnivši da pisac Evanđelja tu upotrebljava riječ koja podrazumijeva Božje sažaljenje. To je istovremeno piščeva ispovijest vjere jer time on u Isusu prepoznaje Boga koji djeluje, koji se sažalijeva.

Taj osjećaj sućuti uime Isusovo i mi svećenici trebamo unositi u ovaj svijet. Mi svećenici i mi vjernici, poručio je biskup, u svakoj situaciji trebamo imati sažaljenje koje Isus ima, a ne biti bahati, smatrati se izdvojenima i posebnima. „Jedino to sažaljenje je sposobno potaknuti, oživjeti, uskrsnuti. Zato trebamo biti svećenici sa srcem koje suosjeća s ljudima našeg vremena i s Isusom ići ususret drugima kako bismo im mogli posvjedočiti život i vratiti nadu, kako bismo im svojim sažaljenjem u srcima zapalili radost koju može donijeti samo Isus Krist i njegovo evanđelje“, naglasio je biskup. Ja vjerujem da Crkva ima u sebi snagu za to.

Propovijed je završio prigodnom pričom uz spomendan Rana sv. Franje Asiškog, koji se taj dan slavio, a koja govori o tri novčića u Franjinoj ruci koji simboliziraju zavjete, te naglasio važnost predanja Isusu do kraja ne ostavljajući ništa za sebe.

Prvog dana skupštine uz predavanje “Kristom oslobođeni kako bi oslobađali za slobodu” prof. dr. sc. don Ivan Bodrožić govorio je i o „Misionarskom poslanju župne zajednice u svjetlu Apostolske pobudnice pape Franje ‘Evangelii Gaudium’”. Svećenici su također imali vrijeme za razgovor i raspravu o temama te zajedničku molitvu.