S obzirom na epidemiološke mjere obred pranja nogu nije se mogao održati te je nadbiskup potaknuo vjernike koji misno slavlje prate u svojim domovima putem televizije ili interneta da taj obred naprave doma. Pozvao ih je da se otvore ljubavi kako bi mogli na različite načine u svojoj svakodnevici biti svjedoci te ljubavi.

Na početku propovijedi mons. Uzinić je istaknuo da je ova sveta noć u kojoj slavimo spomen Gospodnje večere puna simbolike i prepuna osjećaja kojim Gospodin pristupa svojim učenicima, ali pristupa i svima nama. Puno se tema može spomenuti, no nadbiskup je odlučio govoriti o temi slobode koja je osobito važna u sadašnjem vremenu.

Isus ulazi u otajstvo svoje muke, smrti i uskrsnuća potpuno slobodan, nastavio je nadbiskup. Spomenuo je i Gundulićeve stihove iz Himne slobodi „O lijepa, o draga o slatka slobodo…“ te se upitao koja je to sloboda o kojoj Gundulić pjeva, sloboda koja je naš grad učinila ovakvim gradom kakvog svi volimo i s kakvim se ponosimo.

Nije to bilo kakva sloboda, kazao je, nije to sloboda kako je ljudi često zamišljaju, sloboda činiti što hoćeš. To je sloboda koja se najbolje ostvaruje i pokazuje kroz jedan drugi izraz, a taj izraz je služenje. „Moć slobode se najbolje prepoznaje u služenju. Služenje je istinska moć slobode“, ustvrdio je mons. Uzinić i nastavio: „Ovih dana se s pravom dosta govori o tom kako se zbog straha od širenja Covida-19 i pandemije sve više ograničavaju ljudske slobode. Zato smo mi u ovom malom broju u crkvi. Vi ste vani, ne možete ući jer smo stavili prepreku, drugi su ostali kod svojih kuća jer znaju da neće moći sudjelovati fizički na misi. Jesmo li zato prestali biti slobodni? Je li nam oduzeta sloboda? Ako slobodu shvatimo kao moć činiti što hoćeš, onda jeste. Ali ako je shvaćamo u Kristovom značenju kao mogućnost i moć služenja, onda smo zapravo i mi u crkvi i vi vani, i vi kod svojih kuća, i te kako slobodni. I sve nam se može oduzeti … ali nitko nam ne može oduzeti moć služenja u ljubavi. A to je istinska sloboda. “ Nadbiskup je naveo razne primjere oduzimanja kroz povijest poput oduzimanja imovine, dobrog glasa, ljudskih prava i sl.. Može nas se i razapeti kao Krista, može nas se zatvoriti u crkve ili nam zabraniti u njih doći kao što nam se događa u ovom vremenu pandemije i opasnosti od njezinog širenja, ali nitko nam ne može oduzeti moć služenja u ljubavi a to je istinska sloboda.

Govoreći dalje o tome kako je moć služenja u ljubavi istinska sloboda, nadbiskup Uzinić je ustvrdio: „Mi u svojoj slobodi, bili prikovani na križu ili slobodni ići gdje god želimo, imamo moć služiti. I ono što nam se oduzme i ono što nam se nametne možemo pretvoriti u sredstvo, sredstvo služenja u ljubavi. Braćo i sestre, mi smo gospodari slobode u služenju u ljubavi.“

Sloboda služenja u ljubavi je sloboda koja se pokazuje najprije u obiteljskim odnosima, nastavio je. Jedan brak bez ove slobode na služenje je nevaljan, muža ženi, žene mužu, oni djeci djeca njima osobito kad su u starijoj dobi. No tu se ne zaustavlja. Iz tog temeljnog ambijenta se širi na sve dimenzije života, sva zvanja i zanimanja, sve susrete i odnose. „Na slobodi za služenje se grade bolji društveni ali i unutarcrkveni odnosi. To je ono s čim se ponosimo kada govorimo o povijesti ovog Grada i ove biskupije.“

„Sloboda služenja je pokretač svega“, ustvrdio je mons. Uzinić. „Kad nje ima, ima i života, bez nje je sve polako ali sigurno prepušteno kulturi smrti.“ Zašto umiremo kao narod?, upitao se nadbiskup te kazao da je to zato što smo zakazali u ovoj slobodi služiti a onda je sve drugo samo posljedice toga. Prapočelo onog umiranja, onog ne biti slobodan za služiti je u onom prapovijesnom ‘neću služiti’ kojega je izgovorio Sotona. Prisutnost slobode za služenje svoj vrhunac dobiva u onom Kristovom: ”Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju.”

Problem sa služenjem je u krajnjem egoizmu okrenutosti sebi i svojim interesima, a sloboda služenja je prisutna u najsavršenijem obliku altruizma, u stavljanju sebe u službu drugih koja svoj vrhunac ima u davanju života za drugog, kao što je to učinio sam Isus Krist.

U ovom otajstvu oproštajne večere našeg Gospodina i mi se možemo pridružiti tom otajstvu i postati slobodni za služenje, kazao je nadbiskup, ali postoji jedan preduvjet a to je da dozvolimo Gospodinu da on najprije nama služi. „Da bismo mogli oprati noge drugima moramo dozvoliti Gospodinu da on nama opere noge“, nastavio je mons. Uzinić spomenuvši kako je i Isus par dana prije ovog događaja dopustio da i njemu budu oprane noge, što je učinila Marija koja mu je svojim suzama oprala noge i obrisala ih svojom kosom. Od tog iskustva Isus je naučio koliko je važno prati noge drugima.

Ako doista želimo biti slobodni za služiti moramo dozvoliti Gospodinu da nam on i u ovom euharistijskom otajstvu može služiti. Ako želimo, a to nam je zadaća i poslanje, drugima prati noge trebamo dozvoliti Gospodinu da nam noge opere, a to je simbolično „oslobođenje od naših planova da bismo mogli slijediti Božji plan služenja u ljubavi“. Ako to ne shvatimo nećemo moći imati dijela u toj potpunoj slobodi a potpuna sloboda je samo sloboda za služenje.

Ovo prati noge znači zapravo dati život za nas, objasnio je mons. Uzinić. Trajni spomen na to otajstvo je euharistija. Ona je također i znak da hraneći se tim otajstvom i mi možemo postati novi ljudi.

Još je puno poruka koje se iz ovog mogu izvući, ponovio je nadbiskup, no osobito je važna ova poruka o slobodi koja se ostvaruje u služenju i onda se ona pretače u jedinstvenu zapovijed u kojoj svoje ostvarenje imaju sve druge zapovijedi. Često je zaboravljamo i ne stavljamo u središte, ali ona je središte i u njoj sve zapovijedi dobivaju smisao. Ta zapovijed je zapovijed ljubavi. I to ne bilo kakve nego onakve ljubavi kakvom nas je ljubio Isus Krist.

Potpuno oslobođenje, koje je nova Pasha, novi prijelaz iz ropstva u slobodu je počelo onim: “Ako, dakle, ja Gospodin i Učitelj vama oprah noge, trebate i vi jedni drugima oprati noge. Primjer sam vam dao“. Nadbiskup je pri tom pozvao sve one koji u svojim domovima prate misu budu slobodni u služenju kako bi ljubili onako kako Krist ljubi i na taj način bili svjedoci njegove ljubavi.

Na misi su koncelebrirali katedralni župnik don Marin Lučić, don Slavko Grubišić te đakon don Tomislav Sikavica. Liturgijske pjesme Velikog četvrtka pjevao je dio katedralnog zbora, a na slavlju su sudjelovali i dubrovački bogoslovi.

Nakon mise svećenici su u procesiji prenijeli posvećene euharistijske čestice na bočni oltar urešen kao Isusov grob, odakle će ih sutra koristiti za pričest jer na Veliki petak nema posvete kruha i vina, nema mise.