U suslavlju su bili generalni vikar don Nikola Menalo, katedralni župnik don Josip Galić, umirovljeni svećenik don Marko Kutleša, dok je zborom ravnao don Dragan Filipović, a ceremonijama bogoslov Antonio Zirdum. Propovijedao je generalni vikar don Nikola čiju propovijed prenosimo u cijelosti.

Poruka pranja nogu učenicima ne počinje u dvorani Posljednje večere, ona se provlači kroz cijeli Isusov život.

Prva mjesta. Jedan od prvih događaja u Isusovu životu koji to jasno pokazuje bilo je slavlje u kojem je morao gledati kako se uzvanici bez takta i obzira guraju za prva mjesta (Lk 14, 7-11). Gospodin kaže svojima da tako ne čine. Neka mirno sjednu na zadnje mjesto i prepuste domaćinu hoće li ih pozvati na viša mjesta.

Isus je izabrao zadnje mjesto. Gospodin u ovoj borbi za prva mjesta vidi sliku povijesti svijeta u kojoj se ljudi bore za moć i imetak, u kojoj oni svi žele biti među prvima, žele vršiti nasilje i guraju se radi postizanja imetka jer vjeruju da će postati slobodni, nešto kao Bog. U stvarnosti uništavaju sami sebe i svijet, jer izrabljuju zemlju, a u spirali nasilja uništavaju sebe. Kad je Isus došao na zemlju, nije tako postupao. On je izabrao zadnje mjesto. Rodio se u štalici. Živio je kao radnik među siromasima Izraela. Podučavao je carinike, grešnike, prezrene. Oko sebe je okupljao ribare. I umro je izvan gradskih zidina između dva zločinca. Upravo se u tome vidi prava slika Božja. Jer pravi Bog nije tiranin koji vrši nasilje kako mu se sviđa, koji bi bio zatvoren u sebe kako bi održao poziciju. Pravi je Bog trojedna ljubav koja se daruje. Jedan je teolog (Paul Claudel) jednom to divno izrazio: Longinovo koplje nije samo prodrlo do križa. Ono je otvorilo srce Božje, ono je prodrlo sve do trojedinog Boga.

Posljednja večera i prva mjesta. Isti događaj s prvim mjestima kao na gozbi kod farizeja susrećemo opet na Gospodinovoj posljednjoj večeri. Evanđelisti nam pripovijedaju da su se tad učenici prepirali za prvo mjesto (Lk 22, 24-30). Oni takoreći među sobom izvode još jednom umanjenu verziju drame povijesti svijeta. I u Crkvi ima takva svijeta, to nam ovdje govori evanđelje. Ne smijemo se čuditi kad slika povijesti svijeta uđe i u nju i kad uspije prodrijeti sve do najsvetijega, do euharistije. Ali Gospodin tome suprotstavlja promjenu vrijednosti, što je on sam. On se odlučio i za svoje mjesto na Posljednjoj večeri. Njegovo mjesto nije mjesto gospodara, mjesto moćnika, mjesto koje bi bilo najbliže punim posudama ili najudobnije mjesto. On čak ni ne sjeda s njima, nego obilazi ih kao poslužitelj, koji dijeli, i to sebe dijeli. Bez poniznosti nemoguće je vjerovati. To nam govori Ivanov izvještaj o pranju nogu. Gospodin učenicima s nogu pere prašinu i znoj svakodnevnice kako bi bili dostojni stola. Sin Božji, postoji kao čovjek, to počiva na tome što je odložio haljine uzvišenosti i što se opasao grubim ubrusom ljudske prirode. I sad kleči pred nama, svojim stvorovima. Svojim vlastitim tijelom oprao nas je u svojoj muci, očistio nas od smrada naše oholosti i nečistoće naše sebičnosti kako bismo postali dostojni stola na gozbi Božje ljubavi. »Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih« (Iv 13, 15). Evanđelje Velikog četvrtka na taj način ukorjenjuje poniznost u samoj biti kršćanstva. Ona je istinsko tlo bez kojeg se ne može ostati kršćaninom.

Vlast i služenje. Ljudska vlast je oduvijek tražila da joj se padne pod noge. Po svoj prilici odatle je došao i običaj da se vladaru klanja. I ne samo običaj, nego i zapovijed, naredba. A to pokloniti se značilo je podložiti se. A podložiti se u stvarnosti je značilo biti ponižen. Vladar je imao pravo onoga tko je pod njim pao na koljena ili se prostro na zemlju, doslovno zgaziti. Ili, ako je bio dobre volje, smilovati mu se. Tako do dana današnjega, ako ne fizički očito i grubo, ipak na druge načine rade vladari ovoga svijeta. Isus postupa drugačije. On je Gospodin. Gospodar. Ali on od svojih ne traži da mu padnu pod noge, iako će mnogi u znak poštovanja i zahvalnosti to učiniti. Za vrijeme njegova života na zemlji, pa do dana današnjega. Svakako, Isus postupa drugačije. On sam pada pred noge svojim učenicima. Gospodar, ne samo gospodar, nego utjelovljeni Bog ne gazi čovjeka nego mu pada pod noge da ga opere, čisti. Dapače, sam se Gospodin tako zapravo klanja čovjeku. Pokazujući koliko mu je dostojanstvo i vrijednost. Ako ne u ljudskim, onda svakako u Božjim očima. Oprati noge u starini bio je znak dobrodošlice. Ta gesta uvodi u zajedništvo koje se nastavlja za stolom. Isus, nakon što je oprao noge učenicima, poziva ih za stol. Posjeda ih ne za bilo kakav stol, nego stol svoje ljubavi. Stol na kojemu im daruje samoga sebe. Najviši i najveći iskaz poštovanja na ovome svijetu, eto to čini Isus, darivajući samoga sebe svojima na dar – kao zalog života, punine života. Čitavo Isusovo služenje je dar. Dar ljudima. Svim ljudima. To je služenje dar očišćenja, izvana pranjem, iznutra oproštenjem. To je dar zajedništva za stolom kruha i vina, zajedništva ljubavi za stolom života – euharistije. Isus, nakon pranja nogu, veli svojim učenicima: Primjer sam vam dao. Da i vi činite što sam vam učinio.

Pranje nogu i krštenje

Iv 13,8b-11: Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist!

Pranje nogu predstavlja krštenje koje nas čisti od grijeha i daje novi život u Duhu (Iv 3,3-8). Ovdje se naglašava da nas Isus čisti svojom riječju (13,15; 15,3). Zato nije u pitanju količina vode ili dijelova tijela koji će biti oprani nego o unutarnjem pristanku osobe da uđe u očišćenje koje nudi Krist.

Ponizan je roditelj koji će kupati svoje dijete iz ljubavi prema njemu, bez trunke gledanja na se. Takva ljubav treba se očitovati u čovjeku kojega je Krist oprao krštenjem.

Pranje nogu i krizmanici

Jutros je biskup posvetio krizmano ulje, večeras će ga župnici unijeti u župne crkve, možda će pokoji župnik izabrati kandidate za krizmu kao apostole kojima će oprati noge. Doskora slijedi podjela sakramenta krizme mladićima i djevojkama širom Hercegovine i cijele Katoličke crkve. Poruka je svima njima iz dvorane posljednje večere riječ oponašanje, jer baš u toj dobi počinju oponašati druge. Isus zahtijeva oponašanje svoga čina: Dakle, ako ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi ih morate prati jedan drugomu. Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama (Iv 13,13-15). Krizmanici kao i apostoli Isusa smatraju Učiteljem. Volio bih da vaši roditelji i bližnji ostanu zapanjeni takvim lijepim gestama svojih krizmanika koje nam Isus pokazuje na večeri s apostolima.

Pranje nogu i euharistija

Pošto Ivan nije ispustio euharistiju iz vida, u prikazu pranja nogu i tumačenju događaja, on daje njezino duboko objašnjenje i povezuje je s otajstvom križa. Pranje nogu predoznačava vodu koja će poteći iz Isusovog boka (19,34) i ima odnijeti tj. oprati grijeh svijeta (1,29), zalogaj prijateljstva pružen Judi svjedoči zajedništvo koje Sin Božji želi pružiti svakom izgubljenom a nova zapovijed ljubavi koju će uskoro izreći daje početak novom životu čovječanstva. Tako Iv kontemplira duboki smisao euharistije i izvlači njezine posljedice, upirući se na ono što je već donio u Iv 6. Time uspijeva na najkonkretniji način pokazati da Večera Gospodnja tj. otajstvo Euharistije, a time i njezina kasnija slavljenja, zaista predstavlja srce kršćanskog života – kršćanskog života nema ako kršćani ne žive onako kako je Učitelj i Gospodin pokazao te večeri.

Isusov čin pranja nogu predstavlja diptih u odnosu na Marijinu raskošnu gestu pomazanja u Betaniji jer oboje se događa za vrijeme večere, akcija se čini drugima, biva osporena, Isus ih tumači u odnosu na sebe, akcija ima posljedice za budućnost.

Pranje nogu i oproštenje

Iako Isusov čin pranja nogu za glavne likove, koji ulaze u dijalog i na kojima se pažnja u dramatskom smislu najviše zaustavlja na Isusa i Petra, ipak ovaj čin svoj puni domašaj dobiva tek kada se pažnja usmjeri prema Judi. I njemu je Gospodin oprao noge, pružit će mu zalogaj kao znak prijateljstva, ponudu Savez(ništv)a. Upravo iz posvemašnje suprotstavljenosti usmjerenja ovih dvaju likova izbija iskra koja objavljuje slavu Božju: Isus je Sin koji, polažući život u služenju dobru svoje braće, objavljuje koliko smo kao sinovi ljubljeni i od njega i od Oca nebeskog. Isus svakome nudi lavor za pranje od nečistoća i kada se opere briše mu ožiljke od rana. Na čovjeku je izbor od Adma i Eve do danas.

Pranje nogu i bolesnici.

U mnogim crkvama neće se simbolično izvesti gesta pranja nogu, kao što se nije činila kroz toliko stoljeća u Crkvi. Bitna je ljubav koja se očituje na djelu. Sjetimo se samo primjera velikih svetaca: sv. Martina, sv. Franje, sv. Majke Terezije iz Kalkute.

Isusov i primjer svetaca potiču nas pohoditi i pomoći svomu susjedu, susjedi koji ne može s postelje; molitveno i pohodom sjetiti se onih u bolnici od pacijenata do liječnika, u hospicijima, rehabilitacijskim centrima ili sličnoj crkvenoj ili civilnoj ustanovi, gladna nahraniti, žedna napojiti, neodjevena zaodjenuti, zatvorena pohoditi, bolesnu lijeka donijeti, uvrjedu oprostiti, nepravdu podnositi – to su autentične geste ne samo milosrđa i ljubavi nego i osnovne ljudske i kršćanske pravednosti! Ovo se ne smije ispustiti. Ovo je Gospodnja zapovijed ljubavi!

Pranje nogu i svećenici

U večerašnjem drugom čitanju Pavao podsjeća vjernike da je “od Gospodina primio ono što im je predao”. On je naučio slaviti euharistiju s kršćanima Damaska, Jeruzalema i Antiohije. Kad kaže da ju je primio “od Gospodina”, misli na Isusovu odredbu: “Ovo činite meni na spomen”. U spomen na Isusovu smrt i uskrsnuće kršćani se sastaju na bogoslužje kod kojeg čitaju iz svetih knjiga, slušaju izlaganje predstojnika, mole za sav svijet, obavljaju spomen-čin Isusove žrtve i gozbe i krijepe se posvećenim kruhom i vinom. Zato “od Gospodina” ovdje znači odredbu Gospodinovu o euharistiji kao konstitutivnom činu Crkve. Iz židovskog slavljenja Pashe kao “spomena” oslobođenja od kojeg se živi (zikaron), “meni na spomen” u riječima nad kruhom i vinom znači uprisutnjenje Isusove smrti i uskrsnuća. Isus proslavljeni postaje zbiljski prisutan među svojim vjernicima po tom spomenčinu. Mi katolici vjerujemo da zajednica krštenih ne može valjano slaviti euharistiju kao spomen-čin i gozbu bez zaređenih predstojnka. Isusove riječi nad kruhom i vinom može valjano izgovarati u svetom činu samo svećenik. Zato ove večeri slavimo i ustanovu svećeničkog reda. Bez zaređenih starješina kršćanska zajednica ne može potpuno živjeti i svjedočiti spasenje koje Krist nudi. Preporučujem sve svećenike i pripravnike za sveti red u vaše molitve, jer nije jednostavno odlučiti se i odgovoriti na Isusov poziv, a kada se netko odazove nije lako ustrajati. Zahvaljujem na svim molitvama koje upućujete za svoje svećenike.

Pranje nogu i svadbeno slavlje

Odmah nakon korizme počinju i svadbena slavlja u jačem intenzitetu nego u zimskom periodu. Na našim svadbenim svečanostima postoje razni običaji, neki ljepši, a neki ružniji. Negdje sam naišao na jednu lijepu simboličnu gestu jednoga mladoga bračnoga para. Mladenci su naime, za vrijeme svadbene večere, upriličili čin „pranja nogu“.

Što je sakrament braka drugo nego sakrament služenja i možda ovaj čin „pranja nogu“ više nego ikoji pokazuje pravu bit bračnog zajedništva – da nitko tu nije gospodar, nego da su supružnici pozvani služiti jedno drugom i zajedno služiti Bogu. Ovaj simboličan čin toliko je bogat porukom: “Ljubit ću te kao što je Krist ljubio Crkvu” Bilo bi ovo neobično u našem podneblju, ali bi bilo kršćanskije od sve prisutnijih poganskih običaja i turbo-folk glazbe i kulture.

Neka nam Isusov primjer poniznosti svima bude poticaj večeras i u životu. Amen.